Negdje između 25 i 54% ljudi voli pucati prstima; češće muškarci nego žene. Neki ih vuku, drugi izvijaju prema unutra, a treći prema van.
Ako spadate u pucače prstiju vjerovatno vam je neko nekad rekao da bi mogli dobiti artritis.
Kako nastaje zvuk pucanja?
Koju god metodu pucanja prstiju koristili, zvuk se stvara na isti način. Prostor između zglobova se povećava pa plinovi otopljeni u sinovijalnoj tekućini, koja podmazuje zglobove, oblikuju mikroskopske mjehuriće. Ovi mjehurići se stapaju u veće koji konačno pucaju kada dodatna tekućina navre kako bi popunila praznine nastale rastezanjem.
Kada zglobovi jednom puknu ne mogu pucati narednih petnaestak minuta. Za to vrijeme zglob se postupno vraća u normalnu veličinu, a u tekućini se otapaju novi plinovi te on ponovno postaje spreman za pucanje.
Je li pucanje štetno?
Ako ovaj proces analiziramo iz čisto tehničke perspektive, nameće se zaključak da bi često pucanje moralo biti štetno jer postoji mogućnost da se u procesu ošteti hrskavica kojom je obložen zglob. Međutim, medicinskih dokaza za takve zaključke nema.
Zapravo je na tu temu do danas provedeno vrlo malo istraživanja. Za jedno od najpoznatijih 2009. je dodijeljena nagrada Ig Nobel Prize. Naime, kalifornijski liječnik Donald Unger 60 godina je pucao prste svoje lijeve ruke najmanje dva puta dnevno, dok je prste desne ruke ostavio na miru. Zaključio je da nema nikakve razlike između dvije ruke te da ni na jednoj nije dobio artritis.
Jedno drugo istraživanje provedeno 1975. u staračkom domu u Los Angelesu pokazalo je da bi pucanje prstiju čak moglo biti blagotvorno. Naime ispitanici koji su pucali prste u manjem su procentu razvili osteoartritis.
Jedna opsežnija studija provedena u Dertroitu 1990. provedena na uzorku od oko 300 ljudi starijih od 45 godina dala je suprotne rezultata. Prema njima 84% pucača prstiju imalo je otekline na rukama, a i stisak ruke im je bio slabiji.
No stručnjaci ističu da u ovakvim studijama prije svega treba uzeti u obzir jedan problem. Naime, moguće je da ljudi koji su skloni pucanju prstima osjećaju određene bolove koji su rani simptomi bolesti koja bi se kasnije mogla razviti. Osim toga vjerovatno postoji neka razlika između onih koji to rade nekoliko puta dnevno i onih koji pucaju mnogo češće.
Međutim, jedna najnovija studija, objavljena prošle godine pokazala je da čak i učestalo pucanje prstiju ne utiče na nivoe osteoartritisa.
Posljedica, a ne uzrok
Kako se dakle pojavila ideja o povezanosti pucanja prstiju i osteoartritisa. Istina je da zglobovi ljudi koji imaju osteoartritis češće pucaju jer je imaju oštećenu hrskavicu. Međutim, iz svih dosadašnjih istraživanja prije se može zaključiti da je pucanje posljedica, a ne uzrok oštećenja. Faktori rizika koji su potvrđeni u slučaju artritisa su starost, porodična istorija bolesti, ozljede ruku ili težak rad rukama.
(Tportal)