[wonderplugin_slider id=”18″]
Dugogodišnja želja učenika, njihovih roditelja i učitelja Osnovne škole Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak u Vučkovcima kod Gradačca jeste da nastavu pohađaju u toplom objektu, u sklopu kojeg su toaleti i fiskulturna sala. No, osim što u stvarnosti nemaju salu, a koriste poljski toalet, mališani borave u pola stoljeća staroj školskoj zgradi, napravljenoj od azbesta, materijala opasnog po ljudsko zdravlje, piše Anadolu Agency (AA).
Zvjezdan Karadžin, profesor Rudarsko-geološko-građevinskog fakulteta u Tuzli objašnjava da je azbest kao građevinski materijal dobar za izoliranje, ali postaje opasan ukoliko dođe do oštećenja, jer se tada njegove čestice poput iglica zabadaju u disajne puteve. To, pojašnjava Karadžin, uzrokuje različite infekcije i bolesti respiratornih organa.
Škola u Vučkovcima napravljena je 1965. godine i trebala je poslužiti kao privremeno rješenje. Međutim, privremeno se rješenje vremenom pretvorilo u trajno, a danas, 51 godinu poslije, prema riječima Rabije Sadiković, direktorice škole, riječ je o vjerovatno jednoj od najneuslovnijih odgojno-obrazovnih ustanova na ovim prostorima.
“Do 1965. godine Vučkovci su imali tzv. Staru školu, a onda je, navodno privremeno, napravljena ova škola, čiji su zidovi i krov od azbestnih ploča. Škola je jedna od najgorih u Tuzlanskom kantonu, a možda i u Federaciji BiH, jer je poprilično stara, oronula i propala, a nema riješen ni sanitarni čvor. Dječica od prvog do četvrtog razreda ako žele izvršiti fiziološku potrebu, i ljeti i zimi, izlaze iz objekta i idu 35 metara do vanjskih WC-a. To je jako teško, jer dijete od šest godina učiteljica mora propratiti do WC-a”, ističe Sadiković, dodajući da ovu područnu školu pohađa 130 učenika od prvog do petog razreda.
Učiteljica Meliha Đonlić navodi da je djeci naročito teško izlaziti u toalet u zimskim danima.
“Djeci je teško otići u WC kada pada kiša ili snijeg. Nekada neki istrče i bez jaknice. Sve u svemu, veoma je teško”, navodi Đonlić, dodajući da đaci ručice peru u školskom hodniku, gdje je postavljen umivaonik sa česmom.
Kada zvono označi kraj časa i početak odmora, učiteljice i učenici, njih 70-ak koliko ih bude u jednoj smjeni, nerijetko izlaze iz zadimljenih prostorija, koje se često ne mogu adekvatno zagrijati. U svakoj od četiri učionice nalazi se peć, ispred koje su kante i kutije sa lignitnim ugljem pripremljenim za loženje.
Emira Zukić jedna je od dvije radnice koje uz čišćenje škole, vode računa i o loženju.
Bez obzira na to jesu li se učionice dovoljno zagrijale ili ne, radnice znaju da ne smiju dopustiti da se vatra previše razbukta, jer dotrajali odžaci predstavljaju veliku prijetnju.
“Prošle sam godine naložila previše, jer je napolju bilo -17 stepeni i odžak se zapalio. Morala sam izvesti svu djecu van. Plašila sam se da se škola ne zapali, jer je ovo sve pravljeno od zapaljivog materijala”, kazala je Zukić.
Govoreći o tome da je danas škola u potpunosti nestandardizirana, direktorica Sadiković navodi da je bilo ideja da se pravi nova, no realizacija je izostala. A, djeci je i ova stara dobra, sve dok ne odu na priredbu ili takmičenje u neku drugu školu, gdje se dive centralnom grijanju, računarima, funkcionalnim prozorima, muzičkim instrumentima…