Institut za nestale osobe BiH upozorava na teške posljedice nemogućnosti identifikacije posmrtnih ostataka. Zbog ekstremnih oštećenja kostiju i nedostatka referentnih uzoraka, mnoge žrtve i dalje ostaju neidentifikovane, a njihove porodice su prisiljene na dugotrajno traganje za odgovorima. Ove godine, na kolektivnim dženazama, ukopani su ostaci nekoliko žrtava čiji identitet nije utvrđen.
U Vlasenici, Bratuncu i Kalesiji održane su kolektivne dženaze, na kojima su ukopani posmrtni ostaci koji, uprkos naporima, nisu mogli biti identifikovani. Dvije nepoznate žrtve su ukopane na šehidskom mezarju Rakita, a njihovi ostaci ekshumirani su na lokalitetima Drum i Tabine njive.
Emza Fazlić iz Instituta za nestale BiH ističe da su mnoge kosti uništene uslijed jakog spaljivanja, što onemogućava izdvajanje upotrebljivih DNK profila. “Godinama njihovi koštani uzorci i izolovani DNK profili čekaju u depoima mrtvačnica. Niko ih ne potražuje, jer često više nema nikoga”, objašnjava Fazlić. Prema pravilima Tužilaštva BiH, posmrtni ostaci koji se ne identifikuju u roku od godinu dana moraju biti ukopani.
Ova odluka izaziva kontroverze među stručnjacima i porodicama žrtava. Mnoge osobe smatraju da bi ostaci trebali ostati u mrtvačnicama uz nadu da će napredovanje nauke omogućiti identifikaciju. Međutim, Fazlić naglašava da to ne bi poništilo mogućnost buduće identifikacije, budući da se DNK podaci trajno čuvaju u bazama.
Primjer iz Bratunca ilustrira ovu situaciju: identifikovani Kajtaz Salkić ukopan je zajedno s posmrtnim ostacima dvije nepoznate žrtve stradale u “živim lomačama”. “To su ljudi koji su živi pretvoreni u pepeo u vlastitim domovima”, kaže Fazlić. U memorijalnom kompleksu Veljaci ukopani su i ostaci iz spaljene kuće Jašara Omerovića, gdje je stradalo najmanje šest osoba.
Tehnološki napredak u analizi DNK omogućio je identifikaciju nekih žrtava, no slučajevi poput kuće Osmana Hodžića, gdje je ubijen najmanje 18 ljudi, govore o i dalje značajnim izazovima. Žrtve iz Višegrada, gdje su spaljeni civili bošnjačke nacionalnosti, dodatno komplikuju situaciju, jer se pretpostavlja da su informacijama o identitetima daleko od dostupnog dokaza.
Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena žrtva rata”, naglašava potrebu za kontinuiranim razvojem metoda identifikacije žrtava. “Važno je da žrtve dobiju svoje ime i prezime, svoj mezar”, dodaje Hasečić.
Na nivou međunarodne zajednice, ICMP ukazuje na značajan napredak u razvoju DNK tehnologija, ali upozorava da ili uništenje DNK ili nedostaci u referentnim uzorcima i dalje otežavaju proces identifikacije. U Memorijalnom kompleksu i šehidskom mezarju Memići ukopane su dvije NN žrtve za koje se pretpostavlja da su ubijene u Zvorniku 1992. godine.
Dok se nastavljaju napori u poboljšanju metoda identifikacije, osvrt na prošlost ostaje neizbježan. Svi posmrtni ostaci koji su ukopani u spomen-kosturnice do konačne identifikacije, predstavljaju trajni podsjetnik na bol i gubitak kojima su suočene porodice žrtava.