Priču o Nuri Mustafić realizirana je u saradnji sa timom Memorijalnog centra Srebrenica koji publikuje lične priče žrtava i svjedoka genocida u okviru programa “12 dana sjećanja”.
Juli je najbolniji mjesec. Juli je Srebrenica i juli je sjećanje na zločin genocida, odnosno sjećanje na sve žrtve. Ovo je priča Nure Mustafić i bolna ispovijest kako je rat uništio jednu porodicu kroz najmonstruoznije zločine.
Nura je rođena u selu Podžeplje. Živjela je u svojoj kući sa mužem Hasanom u selu Bajramovići. Stekli su troje djece, tri sina. Sinovi su završili škole. Život je bio lijep prije rata. Za Nuru i njenu porodicu iznenada je došao rat. Došli su i prve izbjeglice iz njenog rodnog sela, njena rodbina, koju su primili u kuću. Sa dolaskom vojnika UN-a, nadala se daće Srebrenica biti zaštićena.
U julu 1995, Nura je krenula u Potočare, ali se ubrzo predomislila i vratila da zajedno sa sinovima i mužem krene preko šume, prema Tuzli. Nije se mogla razdvajati od njih. Pošli su sa Šušnjara i, kada su došli do brda Kamenice, 13. jula, naišli su na zasjedu nakon koje su Nura i njen muž Hasan izgubili vezu sa svojim sinovima.
Nakon nekog vremena našla je dvojicu sinova, koji su bili ranjeni. Mlađeg su nosili ranjenog u nekom ćebetu. Dugi sin, Alija, bio je lakše ranjen i mogao je da hoda. Suprug Hasan je otišao da donese vode, da rashlade sinove. Najstarijeg sina, Mirsada, više nije vidjela nakon zasjede. Suprug Hasan otišao je drugi put da donese vode i nije se više vratio. Nura je skinula sa sebe nešto odjeće da zamota rane sinovima. Vidjela je transporter UN-a i, mislivši da UN kupi ranjene, svi su sišli sa brda na livadu Sandići gdje su se predali.
Bilo je još dosta zarobljenih na toj livadi. Jedan vojnik joj je dao flašu vode da rashladi sinove. Stavili su ih na kamion i dovezli do Tišče. Kada su izlazili iz kamiona, vojnici VRS su je odvojili od njenih sinova. Molila ih je da joj puste sinove da idu sa njom. Jedan ju je vojnik gurnuo puškom, a sin Alija rekao: “Idi mama! Doći ćemo!“ I nikada nisu došli.
Nura je krenula za ostalim izbjeglicama, ženama i djecom. Hodala je bosa, izgubila je i šamiju. Mjesecima je posjećivala bolnice u Tuzli tražeći sinove. Međutim, nije ih pronašala. Posjećivala je i otkrivene masovne grobnice sa ostalim majkama. Muž Hasan pronađen je 2009. i ukopan godinu kasnije. Dvojicu sinova je ukopala 2011. Još uvijek traga za trećim sinom. Nura je sa komšinicom Mafijom 2018. propješačila cijeli Marš Mira pokušavajući oživjeti trag kuda su trebali proći njeni sinovi i muž. Danas živi sama u selu Bajramovići, gdje je nekada živjela sretna sa svojom porodicom.
Priču o Nuri Mustafić realizirana je u saradnji sa timom Memorijalnog centra Srebrenica koji publikuje lične priče žrtava i svjedoka genocida u okviru programa “12 dana sjećanja”.