Za dječaka Harisa, kog su osamdesetih godina pronašli bosanski lovci među vukovima, i njegovu neobičnu sudbinu malo ko bi znao da se Vuk Ršumović nije pojavio na Venecijanskom festivalu sa filmom „Ničije dete“.
Danas je Pućketova sudbina, kako su ga zvali beogradski domci, zvanično nepoznata. Nezvanično, poginuo je u ratu devedesetih, ne zna se na čijoj strani. Nije imao više od 17-18.
– Bio je to krupan plavušan, plavih okica, sa veoma dugačkim rukama, stalno slinav. Socijalni radnici su ga doveli u aprilu ili maju 1988, sa pričom da su ga našli lovci na tromeđi Bosne, Srbije i Crne Gore, u vučijoj jazbini. Ne znamo koliko je bio star. Cijenili smo 10-12 godina – sjeća se Dragan Rolović, danas direktor Zavoda za vaspitanje djece i omladine Beograd, pišu Novosti.
U ono vrijeme bio je mlad vaspitač, koji je radio tu tek godinu dana. Ista ustanova tada se zvala Centralno prihvatilište za djecu i omladinu. Tu su dovođeni mališani iz cijele bivše Jugoslavije. Gro djece stizao je zbog sitnih krivičnih djela, obijanja trafika i džeparenja. Neki su ostajali i po 10 godina.
– Nije govorio, ispuštao je zvuke nalik režanju i kreštanju. Pošto je vrlo brzo napredovao i naučio da govori zaključili smo da je u ranom djetinjstvu ipak bio u kontaktu sa ljudima. Po svemu je upadao u oči, a djeca kao djeca – meta si ako se razlikuješ. Naravno, onoliko koliko im to dozvoliš. On, međutim, nije bio žrtva zadirkivanja. Nije dao na sebe. U početku su od njega čak zazirali iako nije bio najjači. A onda su ga zavoljeli i poštovali – priča Rolović.
Za njega se posebno vezao najsnažniji dječak u grupi, Žika, i Pućke je bio pod njegovom zaštitom. Ovaj ga je naučio da namiješta krevet, koristi metlu i lopatu, ophodi se prema drugima, poštuje domska pravila.
Dječak se veoma malo kretao. Uglavnom sjedne ili čučne u dvorištu, sklopi ruke oko koljena i posmatra. Jeo je kao da štiti hranu, sa obe ruke obavijene oko tanjira. U početku je izbjegavao kuhano. Deca su ga viđala kako kod bureta s pomijama iza zgrade traži kosti sa ostacima sirovog mesa. Ako mu neko priđe u trpezariji otpozadi ili ga dodirne s leđa, ispuštao je čudne zvuke.
– Kad hoda dešavalo se da padne, pa smo mislili da ima poremećaj centra za ravnotežu. Poslat je na ispitivanje u bolnicu, da bi sestra vidjela da stoji sasvim normalno. Onda se ispostavilo da ne umije da hoda u cipelama – kaže vaspitač.
Sjeća se i da se, kad je prvi put vidio TV, uplašio toliko da su ga jedva za noge izvukli ispod kreveta. Obožavao je klikere i bio je u stanju po dva sata da ih zagleda na suncu. Nije umio da igra jer nije imao dobru koordinaciju pokreta. Ali, kad mu je kliker upao u WC šolju, razbio ju je da ga nađe.
– Imao je poseban odnos prema životinjama. Sjećam se jednom, bila je nedjelja i ja sam dežurao kad je u dvorište utrčao rotvajler. Većina djece nije bila tu, već u gradu, ali oni koji jesu pobjegli su u zgradu. Odjednom se pojavio Pućke iz šetnje. Prišao je i čučnuo. Rotvajler se zaleteo ka njemu. Ne znam da li mu je mališan nešto šapnuo, tek rotvajler se toliko umirio da ga je dječak za ogrlicu, mirnog kao pudlicu, doveo do direktorove kancelarije, gdje smo ga vezali. Sutradan smo nestanak psa oglasili preko Studija B i ubrzo se pojavio vlasnik – sa smiješkom će Rolović.
Kad je počeo rat, ostale jugoslovenske republike počele su da povlače svoju djecu. Odlazak je teško pao i Pućketu, i domcima, i vaspitačima. Plakali su bukvalno svi.
– Kada radite sa ovakvom djecom, puno emocija investirate u njih jer je njima to i potrebno. Kad god da dođe, za godinu ili 10, rastanak je došao prerano i za sve nas je jako bolan. Dolaze nam jako oštećena, uskraćena i zanemarena djeca, i normalno je da se za njih toliko vežemo. Ponekad više vremena provodimo sa njima nego sa sopstvenom djecom. Ja sam odrastao u blizini doma. U ovom dvorištu sam igrao fudbal i košarku, družio se s domcima. Nikada mi nije palo na pamet da ću tu jednog dana raditi, a kamoli da ću provesti 27 godina – nastavlja Rolović, i dodaje da dječak odrastao u vučijoj jazbini nije jedino „divlje dijete“ koje se zateklo u ovoj voždovačkoj ustanovi.
Kada je Rolović došao u Centralno prihvatilište, imao je 25 godina. Neki domci su u to vrijeme imali 17-18. Vaspitači preko 50. Svaka njegova inovacija nailazila je na neodobravanje „stare garde“. U vrijeme kada su video-rikorderi bili rijetkost, donio je jedan i nekoliko kaseta. Klinci su se oduševili. Isti film gledali su po pet puta. Vrata za promejne, po Rolovićevim riječima, otvorila je nekadašnja direktorka Dragana Nedeljković. Od tada se promijenila slika doma, u kom sada ima mnogo više mladih vaspitača i volonter