Stotu godišnjicu Oktobarske revolucije CNN je obilježio tako što je obišao balzamirano tijelo Vladimira Iljiča Uljanova, poznatijeg kao Lenjina, koji u mauzoleju na Crvenom trgu u Moskvi leži već 93 godine.
Sovjetski spektakl koji preživljava skoro cijeli vijek danas je krajnje strogo organizovan i kontrolisan.
Kada je 1924. godine Lenjin umro od posljedica trećeg moždanog udara u dobi od 54 godine, sovjetski građani su u kilometrima satima stajali na zimi kako bi mu odali posljednju počast. To danas nisu više kilometri, ali red je i dalje jako dug, iako se u njemu danas mogu čuti razni svjetski jezici osim ruskog, dok ljudi krate vrijeme zafrkavajući se, razgledajući okolo i kako to već ide. Promijenila se i procedura, koliko god da je jedna od glavnih moskovskih, ruskih, sovjetskih atrakcija dan-danas potpuno besplatna za obići je.
Nakon čekanja u dugačkom redu, posjetioci prolaze kroz detektore metala, spuštaju se stepenicama u praktično kriptu obloženu savršeno ispoliranim kamenom oblika savršene kocke, gdje se napokon nailazi na – njega.
Tijelo čovjeka koji je promijenio svijet može iznenaditi koliko je relativno malo. Revolucionar je bio visok samo 165 centimetara, obučen je u besprijekorno novo odijelo, koje su mu navukli proljetos, zaštićen je sa svih strana staklom otpornim na metke i, zbog vještog osvjetljenja, tijelo mu je sasvim svijetlo, skoro kao da blješti, u kontrastu s mračnom okolinom.
Vremena za proučavanje detalja nema. Čuvari posjetioce stalno usmjeravaju da se ne zaustavljaju u prolasku stazom u obliku slova “U”. Zabranjen je razgovor, zabranjeno je fotografisanje, mobilni telefoni…
Kad se nakon kratkog obilaska posjetioci opet nađu na prostranstvu Crvenog trga, ostanu zaslijepljeni dnevnim svjetlom.
Posljednje počivalište čovjeka koji je pokrenuo revoluciju danas je malo je reći popularno turističko odredište i pod zaštitom je UNESCO. Ali, Lenjinov mauzolej možda i nije njegovo posljednje počivalište. Možda je pretposljednje.
Po Levadinoj anketi 58 odsto Rusa smatra da bi ga konačno trebalo sahraniti; većina smatra negdje u okolini Kremlja, manjina da bi trebalo poštovati njegovu želju i sahraniti ga uz majku na groblju Volkovo kod Sankt Peterburga.
Uostalom, tamo odavno leži i njegova sestra. Pritom 78 odsto građana nipošto ne želi da se ukloni spomenik Lenjinu. 56 odsto ga još uvijek vidi kao veliku istorijsku ličnost, a 20 odsto smatra da je zaista, iskreno pokušao da odgovori na nade naroda koji su očekivali i tražili bolju budućnost.
Samo 29 odsto ih smatra da je ili bio u gadnoj zabludi s komunističkim idejama ili da je Rusiju upropastio. Među takvima je prva Ruska pravoslavna crkva koja smatra da “s Crvenog trga treba ukloniti ostatke glavnog progonitelja i ubicu 20. vijeka”.
Zašto se onda toliko ruskih građana danas s određenom nostalgijom sjeća SSSR-a? Pa i uspomene na Lenjina?
Ričard Lori, koji je napisao “Putin: Njegov pad i skori ruski pad”, objasnio je za CNN da Lenjinovo trajno prisustvo Rusima pruža osjećaj kontinuiteta kroz vrlo burno stoljeće.
“S raspadom SSSR-a nije bilo puno fizičkog nasilja, ali je bilo jako puno kulturne štete. Djeca su odrasla pjevajući drugačiju himnu i pozdravljajući drugačiju zastavu od onih uz koje su im odrasli roditelji. Vrijednosti ljudi sasvim su se preokrenule. Zato im ima smisla zadržavanje mauzoleja”, kazao je.
Oko toga se vodi povremeno žestoka politička bitka u Dumi. Posebno u godini 100. godišnjice Oktobarske revolucije. Ruska pravoslavna crkva izvan Rusije pozvala je na uklanjanje njegovog tijela s Crvenog trga u ime “pomirenja ruskog naroda s Bogom”. Čak je tražila rušenje svih njegovih spomenika.
Ideje po istorijskoj osveti su najrazličitije. Protojerej Aleksander Lebedef, rektor Svetog preobraženja Ruske pravoslavne crkve u Los Anđelesu za CNN je rekao da bi Lenjina trebalo sahraniti po hrišćanskom obredu.
Ali, politika crkvu ipak ne pita. Čak je na tom pitanju na zid naletio sam Vladimir Putin. Njegova Ujedinjena Rusija i Liberalna demokratska stranka ekscentričnog Vladimira Žirinovskog u Dumi su predložili zakon kojim bi se napokon Lenjin mogao sahraniti. Ali, naišli su na takav otpor komunista i dijela čak i vladajuće većine da je Putin od toga odustao.
To što se godišnje samo na održavanje Lenjinovog balzamiranog tijela troši čak 13 miliona rubalja, odnosno 200.000 dolara, pritom nije nikakav problem.
Koliko je bilo teško i problematično, i to sa naučnog gledišta, i koliko je to još i danas, očuvati Lenjinovo tijelo, dobro je opisao hrvatski portal “Express”.
Centar za naučna istraživanja i metode proučavanja biohemijskih tehnologija u SSSR-u primarnu je zadaću imao upravo to, očuvanje Lenjina. Sve što se iz nauke pritom otkrilo bilo je dobrodošlo. Ali, što je bilo glavno i koliko je u Rusiji javno mnjenje takvo da je Lenjin svetinja, pokazalo se u 90-im kad su vlasti Borisa Jeljcina ukinule sva sredstva institutu, da bi on svejedno preživio zahvaljujući privatnim donacijama.
“Ljudi koji su sačuvali Lenjina tokom skoro cijelog vijeka, usput su ovjekovječili i tijela Ho Ši Mina, Kim Il-sunga, te Kim Džong-ila. Zato se Putin nije previše htio petljati u sudbinu mauzoleja”, objašnjava Angus Roksburg, bivši savjetnik za odnose s javnosti u Kremlju.
“Putin zna da većina ljudi u Rusiji nije pretjerano opterećena Lenjinom. I kad se suočio s izborom između masovnih javnih protesta zbog Lenjinovog micanja i tek nešto malo negodovanja ako ga tamo ostavi, Putinu je puno jednostavnije bilo da se drži statusa quo”, kazao je.
Putin je zaigrao zato na ono što uživa nepodijeljeno slaganje u Rusiji, s izuzetkom stvarno krajnje izvitoperene šačice posljednjih neonacista – poštovanje uspomene na pobjedu u Drugom svjetskom ratu.
Stiven Li Mejers, bivši dopisnik “New York Timesa” iz Moskve, otkriva ipak jednu stvar oko odnosa Putina prema Lenjinu.
“Tokom velikih svečanosti, na primjer za paradu na Dan pobjede u maju, Lenjinov mauzolej prekriju skelama. Poput neugodnog podsjetnika”, rekao je.
U političkom životu Rusije danas vlada ravnoteža i najvećoj stranci, s čim će se onda složiti i komunisti, nije baš stalo da u to diraju, da izazivaju 144 miliona građana Rusije da temeljno preispituju svoju istoriju, kulturu, identitet… U krajnjoj liniji, kada je Lenjin tek izložen, nikome iz vođstva KP Rusije nije padalo na pamet da tu i ostane.
Htjeli su ga naprosto pustiti da se milioni od njega oproste, kako bi ga sahranili. Ali, građani su ga stalno obilazili. Prošlo je dva mjeseca i nisu prestajali. Bila je zima i tijelo je ostalo savršeno očuvano i tek tada nove sovjetske vođe stale su da se zabavljaju idejom mauzoleja. Jedina nedoumica bila je oko toga što je takav način poštovanja Lenjina sve više bio nalik tradicionalnim poštivanjima svetaca.
Danas se čini, nakon što je državni vrh tada prelomio odluku, da je Lenjin u Rusiji kod mnoštva, možda i većine, zaista u statusu neslužbenog sveca sovjetske revolucije od prije tačno jednog vijeka.