Bez obzira na to kako će završiti ukrajinska kriza, jedno je jasno – prevelika ovisnost o ruskom plinu Europu čini slabom. – Možda bi najbolje bilo da se prvo povežu susjedne zemlje – smatra bivši šef Ine.
Nakon što je Europska unija počela stvarati bankovnu uniju, nešto slično trebalo bi, uvjeren je poljski premijer Donald Tusk, učiniti i kad je riječ o plinu! Tusk u članku u Financial Timesu predlaže osnivanje energetske unije kako bi se izbjegla ovisnost o ruskom plinu.
– Bez obzira na to kako će završiti ukrajinska kriza, jedno je jasno: prevelika ovisnost o ruskom plinu čini Europu slabom – ističe Tusk. Predlaže četiri elementa unije. Prvo, osnivanje tijela koje bi nabavljalo plin za svih 28 zemalja. Drugo, u slučaju da jednoj zemlji prijeti prekid opskrbe plinom, druge bi uskakale putem mehanizma solidarnosti. Treći element je pomoć u financiranju projekata koji smanjuju ovisnost o ruskom plinu zemalja koje su tu najslabije, tako što bi se gradila skladišta plina i novi plinovodi. Četvrto, EU treba, predlaže Tusk, potpuno koristiti fosilna goriva, ugljen i plin iz škriljevca. Zatim, valjalo bi ugovoriti dopremu plina iz zemalja izvan Europe, iz SAD-a ili Australije. I šesto, EU bi trebao ojačati veze s osam istočnih susjeda.
Politički instrument plin
Istom temom, smanjenjem ovisnosti EU o ruskom plinu, prije punih osam mjeseci proročanski se bavi američki Kongres, za koji su stručnjaci za energetsku politiku, za Europu, Rusiju i Euroaziju, napravili iscrpan izvještaj o tome kako Europa može izbjeći ovisnost o ruskom plinu, jer Rusija je pokazala “sklonost da iskoristi svoje resurse za političke ciljeve”. Američki stručnjaci podsjećaju i kako su se Poljska i Litva protivile gradnji Sjevernog toka te su isticale da je upitna pouzdanost Rusije kao dobavljača plina. Sjeverni tok, koji već radi sa 80 posto kapaciteta, kao i Južni tok, čija gradnja treba početi, planirani su kako bi ruski plin mogao stići u Europu zaobilazeći zemlje poput Ukrajine, kojoj su Rusi dvaput isključivali plin. No, i jedan i drugi tok imaju jednog dobavljača, Rusiju, odnosno njihov državni Gazprom, pa Vladimir Putin i Aleksej Miler ostaju i dalje jednako moćni.
Proročanska je i ocjena američkih stručnjaka kako je Sjeverni tok dao Rusiji dodatnu snagu za politički i ekonomski pritisak na zemlje koje je taj plinovod zaobišao. Sad zaista Rusija može nesmetano dobar dio plina puštati izravno u Njemačku, a Ukrajini prijetiti isključenjem i dizati cijene. Odakle bi EU mogao uvoziti plin? Prva mogućnost su zemlje sjeverne Afrike, Libija i Egipat, gdje je Arapsko proljeće otvorilo mogućnosti za povećanje proizvodnje, te Alžir, no tamo se u siječnju 2013. na plinskom postrojenju dogodio teroristički napad i talačka kriza. Pitanja sigurnosti i političke stabilnosti ostaju tako važan faktor kad je riječ o opskrbi iz ovih zemalja.
Alternativni pravci
Druga mogućnost su zemlje kaspijske regije, Azerbajdžan, Kazahstan, Uzbekistan i Turkmenistan, zemlje iznimno bogate plinom, ali da bi plin iz tih zemalja stigao u Europu, mora prijeći Rusiju, a Europa se nije zdušno primila realizacije južnog koridora i transkaspijske veze. Zato su se te zemlje okrenule istočnim tržištima. EU je tako još ovisan o ruskom plinu – iz Rusije stiže 34 posto plina koji se potroši u Uniji, veći dobavljač od Rusije je Norveška sa 35 posto, a manji Alžir sa 14 posto te Katar sa 10 posto. EU je najveći uvoznik energenata na svijetu, uvozi 84 posto nafte i 64 posto plina. Jedno od rješenja je i ukapljeni plin, LNG, čija potrošnja u EU je u četiri godine narasla sa 15 na 25 posto, a tu se kao mogući dobavljač pojavljuje i SAD. Procjenjuje se da bi vjerojatno bilo isplativo ukapljeni plin isporučivati s istočne obale.