Ivan Žilić, porijeklom iz Vareša, koji je iz Sarajeva došao u Njemačku trbuhom za kruhom kao mladi motomehaničar, da bi u Njemačkoj položio državnu maturu i diplomirao mašinstbo, a potom upravljao i najvećim europskim tvornicama automobila, došao je do naknade za svoje patente nevjerojatnim slijedom događaja – od osiguravajućeg društva, umjesto od svog poslodavca. Prije nekoliko mjeseci platio je Velikom vojvodstvu Luksemburga porez veći od milijarde eura i tako odjednom prouzročio veliki suficit u budžetu te se nehotice umiješao u europsku politiku na najvišem nivou.
Za prošlu godinu podnio je finansijki izvještaj svog preduzeća s aktivom većom od 24 milijarde eura, što ga ne čini samo jednim od najvećih izumitelja, nego i poslije Španca Amancija Ortege, vlasnika Zare, drugim najbogatijim pojedincem u Europi. No, sve do prošle nedjelje u Hrvatskoj je bio potpuno nepoznat. A onda se predstavio u Svijetu Nedjeljnog Jutarnjeg, najvećem lifestyle magazinu u Hrvatskoj. I otad ga svi zovu.
Gotovo da nema medija u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini koji tragom Jutarnjeg lista nije proteklih dana pisao i javljao o inženjeru Žiliću i njegovu nevjerovatnom životu. Kontakt i intervju s njim traže novinari printanih medija, nacionalnih i komercijalnih televizija, internetski portali.
Početak nove priče
A Žilić bi svoj golemi novac želio što je moguće više investirati u Hrvatskoj. Čim je preko Jutarnjeg lista izrazio tu želju, javili su mu se bezbrojni interesenti i potencijalni partneri. Traže ga njegovi zemljaci iz Bosne, kolege inženjeri iz Hrvatske, mole ga pomoć u pronalaženju posla ili barem savjet. Priča o Ivanu Žiliću kao investitoru, po svemu sudeći, na samom je početku.
Kada je u Njemačkoj potkraj 1990-ih godina došao do čisto tehničkog rješenja i patenta za zavarivanje nosača dijelova automobila na karoseriju, diplomirani inženjer mašinstva Ivan Žilić nije mogao niti sanjati kakvu će ličnu dramu proživjeti s njemačkim i europskim pravosudnim sistemom.
Žilić se, naime, dotad u životu nije osobito zanimao niti bavio zakonima i pravosuđem. Nakon što je u Kölnu diplomirao mašinstvo, čitav je radni vijek proveo u upravi njemačkog Forda, u tvornicama i razvojnom institutu njemačke automobilske industrije. Živio je i radio za tehničke inovacije i uštede: primjerice, da se na proizvodnoj traci vrata na automobil montiraju tek na kraju jer se tada regali s dijelovima uz traku mogu približiti automobilima u gradnji pa radnici montažeri, da bi dohvatili pojedine komade, ne moraju napraviti četiri-pet, nego samo dva-tri koraka…
Laiku se to čini banalnim, ali ta, samo naoko trivijalna inovacija uštedjela bi tvornicama stotine hiljada radnih sati, desetke hiljada kvadratnih metara skupoga prostora i nemjerljive količine ljudskog napora. No, kada je, ne sluteći nikakve nevolje ni drame, Žilić za svoje priznate i pohvaljene inovacije zatražio nagradu koja mu pripada po zakonu, kao stranac, kao bosanski Hrvat, našao se pred preprekama i u labirintima za koje nije niti slutio da postoje.
Prijetnje i zatvor
Nekoliko mu je puta i život bio ugrožen, mnogi su sudionici u tom procesu završili u zatvoru ili s uvjetnim kaznama, pa čak i Žilić. Ali, na kraju je taj sistem, makar beskrajno složen, nepredvidiv i prevrtljiv, ipak Žiliću donio pravdu i satisfakciju, do te mjere da je danas, barem na papiru, vrlo vjerojatno drugi najimućniji Europljanin i daleko najbogatiji Bosanac ikada.
(Jutarnji.hr)