Desetine rudara Rudnika mrkog uglja Breza svakodnevno tokom mjeseca ramazana, na oko 400 metara ispod zemlje, odriču se hrane, pića i svih drugih tjelesnih zadovoljstava kako bi ispunili jednu od temeljnih islamskih dužnosti – post.
Ni naporan rad i izrazito visoke temperature nisu im prepreka da rudarsku smjenu uklope u više od 17 sati posta, od zore do zalaska sunca. Proizvodni proces teče bez prestanka.
Ne čuje se ezan
Ekipa agencije Anadolija posjetila je rudnik Breza i sa rudarima dočekala iftar (večeru za postače) na dubini od 400 metara, u mračnom i zagušljivom jamskom prostoru.
Lica prljava od uglja i prašine, znoj koji kapa sa umornih, iscrpljenih lica, teški alati u rukama, slika je koju je ekipa Anadolije zatekla u jami “Sretno”. Ne fali im snage da pričaju o svom ramazanskom iskustvu.
Dok traje razgovor, stiže vrijeme iftara i okončanja cjelodnevnog posta. Rudari se tihim molitvama obraćaju Bogu i nakon više od 17 sati u iscrpljene organizme unose prve kapi vode i hranu.
Emin, Šaban, Fahrudin, Amir, Irhad, Irnes i Dino samo su neki od rudara koji i ovaj ramazan provode u postu. Kažu kako stotinama metara duboko u utrobi zemlje ne čuju ezan, niti su u prilici da vide kandilje sa džamija, ali nekako se snalaze i uvijek poste nekoliko minuta više od predviđenog vremena.
Emin Telalović, kojeg radne kolege zovu Hodža, u rudniku radi već sedam godina.
“Ne mogu reći da je lahko postiti i iftariti se na jednom ovakvom mjestu. Dosta ljudi i ne može izdržati s razlogom, treba biti realan”, pojasnio je Emin i priznao da povremeno osjeća slabost, ali da nikada razmišljao da prekine post.
Njegov mlađi kolega Dino rudarskim poslom bavi se posljednju godinu. “Ko hoće, može postiti i raditi. Nekada bude loše, ali uz neku dobru volju i vjeru u dragog Allaha izdrži se”, rekao je Dino i pojasnio da je više žedan nego gladan, jer je u jami izuzetno vruće i rudari se puno znoje.
Amir Beganović dio je ekipe koja se hrabro bori da svoju radnu obavezu izvrši uporedo sa postom. “Kada smo treća smjena malo je lakše. Najveći problem je prva smjena. Hoda se puno, visoke su temperature, znojimo se, velika prašina, a kada izađeš vani, jedva izdržiš”, kazao je Beganović i dodao da unatoč svemu nikada nije prekinuo post.
Fahrudin Čolan već 14 godina radi u rudniku, a posti još od malih nogu. Njemu najteže pada iftar van kuće.
Šaban Jusić, kojeg kolege od milja zovu Topče, do kraja ove godine bi, sa 42 godine radnog staža, trebao u penziju. Za njega je je iftar u rudniku poseban doživljaj. Trenutak završetka posta za rudare je prilika da se vesele, druže, a ponekad i zapjevaju.
“U ovim uslovima je ipak teško raditi i postiti, ali nekada čovjek mora malo i pretrpiti”, kroz osmijeh je kazao Topče.
Govoreći o skorom odlasku u penziju, veli da mu neće biti lako jer neće biti rudarskih druženja. Žali se da je stanje u rudniku sve lošije, da treba mnogo više radnika, a manje administracije.
“Mi radimo, a to pokazuje i naša proizvodnja. 21. je vijek, a mi još radimo kako je radio Alija Sirotanović”, istakao je Jusić.
Inžinjer u rudniku Breza Elizabet Mušić ispričao je kako rudnik ima oko 1.250 uposlenika, da se broj postača mijenja iz dana u dan, ovisno od toga kako se ko osjeća i može li izdržati post.
Teško raditi i postiti
“U okviru rudnika rade dvije jame, ‘Sretno’ i ‘Kamenica’. Uslovi za rad su teški. Sad smo pripali Elektroprivredi koja ulaže u mehanizaciju i uslovi za rad postaju sve bolji”, pojasnio je Mušić.
Za Irnesa Turbu post je navika još od djetinjstva.
“Šta vidiš u kući da se radi, to i ti radiš. Težak je posao, pa nas puno ne može ni postiti, ne može izdržati, uslovi su veoma teški”, pojasnio je.
Najmlađi od postača u jami “Sretno” je Irhad Avdukić koji u rudniku radi već tri godine. Kaže da kolege koje ne poste imaju razumijevanja za postače i izazove kojima su izloženi. A i postači imaju razumijevanja za njih, pa se žurno nakon pauze za iftar pridružuju svojim kolegama i nastavljaju kopati ugalj na dubini od 400 metara .
Rudnik mrkog uglja u Brezi smješten je 20 km sjeverozapadno od glavnog grada Bosne i Hercegovine, Sarajeva, a počeo je sa radom 1907. godine kada je na ovom lokalitetu otvoren prvi kop.
(Oslobođenje)