Najljepši mjesec ramazana u mom životu istekao je. Nisam nažalost, priznajem to, toliki vjernik da kao neki žalim i plačem što je prošao.
Valja se vratiti svakodnevnici koju sam bio potpuno prilagodio njemu, ali će mi mnogo toga nedostajati i sasvim sigurno ću se baš zbog ovogodišnjeg posebnog za mene ramazana, radovati još više idućem, ako Bog da pa da ga i dočekam.
Prvi je ovo ramazan kojeg sam cijelog proveo u Sarajevu. Uz malo obaveza oko nove knjige imao sam mnogo slobodnog vremena za šetnje gradom, susrete, iftare i sehure. Sretoh mnogo prijatelja!
Ali susreti sa nekoliko sarajevskih nena bili su nešto najljepše što mi se moglo dešavati u ovim danima, kad smo ionako više emotivni i saosjećajni.
To su one nene, koje prodaju pletene čarape i priglavke ili buketiće poluuvehlog cvijeća kako ne bi morale pružiti ruku i tražiti milostinju. Svaki susret s njima uzdrmao me do kosti, ali sam primjetio da već silaskom na Baščaršiju odmah gledam na sva mjesta gdje se mogu naći i kad primjetim da neke od njih nema, bude mi žao.
Ja sam u ovom gradu kao one, ničiji i svačiji, jer je moja Krajina podaleko, a one vazda spremne na prijatan muhabet i uputiti dovu, koja se ne odbija.
Fatima je sićušna, pogrbljena starica od osamdeset ljeta, preko koje su prešle sve nedaće života. Sina je i zgubila na Vratniku, a kćerku na pisti, iza koje je ostalo troje male djece i koju je odgajala, ali opet se svakom veselo nasmješi i koristeći pošalice oraspoloži svakog ko se zaustavi kod nje.
Ne kuka! Ne žali se! Težak, pretežak život, prihvata kao neminovnost. Od Boga je, i misli da je moglo biti i gore.
Drugoj ni ime ne znam, ali sasvim sigurno nisam vidio ljepšu nenu nikad u životu. Osamdeset i četiri su joj godine, a svog je životnog saputnika izgubila prije tri mjeseca. Negdje je rodom iz Hercegovine, pa iako je čitav život u Sarajevu govori onim karakterističnim hercegovačkim dijalektom.
Svi pokreti su joj odmjereni, aristokratsko držanje kakvo se rijetko vidi, a i kao ona prva ima smisla za šalu. Ruži me u šali što sam stavio sliku na Facebook, pa joj kona rekla da je vidjela na internetu. Cvijeće kupuje po četiri i po marke i prodaje po šest.
– Allah ti dao svako dobro! Sad mogu ići kući, neka malo zamiriše kuća na halvu! Mora malo da miri sinko, noćas je Lejletul-kadr…govori mi nakon što joj pokupovah cvijeće koje je imala. Konobar “Slatkog ćošeta” poče veselo dijeliti prolaznicama.
-Imaš li koga majko?
– Samo dragoga Allaha! Imala sam eto svoga didu, bio dugo nepokretan, ali mi je mnogo značilo da ga imam, eto…ode i ja sad sama, veli mi.
Trećoj neni isto ne znam ime. Nisam je ni pitao, kao ni ovu drugu. Nene su mi sve, imena nebitna.
Rodom je negdje iz Podrinja, a prodaje pletene čarape, kojih već imam čitavu kolekciju i najradije bih joj dao novac da ne uzimam čarape, ali ona to ponosno odbija. Neće novac. Može, ali ako ćeš u čarape uzeti.
Jedva sam na njih tri i još nekoliko nena potrošio novce koje su mi slali dobri ljudi iz svijeta, vidjevši moje slike s njima. Jedva, kažem, jer neće da uzmu mnogo više nego što je cijena onoga što prodaju, a naši dobri Bošnjani široke ruke i velikog srca šalju, kao svojima. Sevapa treba udijeliti i svoga, a i tuđega kada ljudi ne mogu da dođu da im daju iz svoje ruke.
Dok sam pisao ovu priču, samo dva sata prije nego ću se spremiti na bajram-namaz u Begovu džamiju, počela me mučiti samo jedna misao.
Ko će nenama otvoriti vrata za Bajram? Onaj ko ih otvori, sasvim sigurno će sebi otškrinuti vrata Dženneta!