Na proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, tokom svečanog vojnog mimohoda, jedna je osoba posebno istaknula – natporučnica Hrvatske vojske Mihaela Živković. U trenutku kada je iz ruku hrvatskih branitelja preuzimala zastavu Republike Hrvatske u ime kadeta, stajala je ponosno, staloženo i odlučno, predstavljajući poveznicu između prošlih vremena, sadašnjeg trenutka i budućnosti hrvatske vojske.
Za Mihaelu, vojni poziv nije bio slučajna odluka niti prolazna ambicija – već životni cilj koji je počeo oblikovati još u srednjoškolskim danima. Nije tražila alternativne puteve, nije sumnjala u svoju odluku – njezina želja bila je jasna od početka. Upravo ta odlučnost odvela ju je kroz rigorozan selekcijski proces, gdje se od čak 1500 prijavljenih kandidata uspjela plasirati među svega 50 odabranih kadeta. Od 2015. godine službeno je dio Hrvatske vojske, a danas je posvećena radu s mladim kadetima unutar Kadetske bojne.
Odabrala je pješaštvo – možda i najzahtjevniji segment vojne službe, gdje se od svakog vojnika traži potpuna spremnost, izdržljivost i prisutnost na prvoj crti. Sama priznaje da je upravo to ono što ju ispunjava – da voli teren, izazove i direktnu akciju, ne zazire od blata, već ga doživljava kao dio posla koji ju definira.
Rođena je u Dračevu, malom mjestu u blizini Čapljine, koje s ponosom nosi svoje povijesno nasljeđe. Još od vremena Hercegovačkog ustanka iz 1875. godine, kada je don Ivan Musić poveo narod protiv Osmanskog Carstva, to područje nosi duh otpora i borbe za slobodu. Taj duh i danas živi, o čemu svjedoče i murali posvećeni hrvatskim braniteljima duž magistralne ceste M17, a i sama Mihaela nosi dio te priče u sebi. Njezin otac, bivši pripadnik Hrvatskog vijeća obrane, za nju je bio i ostao uzor – čovjek koji ju je svojim primjerom usmjerio na put služenja domovini. Upravo on, s uzbuđenjem u očima i suzom u kutu oka, gledao je svoju kćer kako stoji uspravno i predvodi vojsku.
Mihaela ne skriva divljenje prema braniteljima iz Domovinskog rata. Smatra ih temeljima današnje Hrvatske, ali i ističe koliko duguje vlastitim vojnim učiteljima i mentorima, koji su je oblikovali kao osobu i vojnikinju. Naglašava da vojni poziv nije posao koji se obavlja rutinski – to je poziv koji traži srce, predanost i unutarnju snagu.