Uz puno rada, uvjeravanja, lobiranja, pa čak i korištenja privatnih kanala nekolicine dužnosnika, BiH će dobiti mogućnost otvoriti novu stranicu u odnosima s Europskom unijom premda unutar nje same, ali niti u europskim krugovima nema jedinstvene potpore ovome putu.
Iako se ovaj rezultat donekle sramežljivo ističe, on je povijesno važan, ponajprije stoga jer će nakon 15. veljače biti nepopravljivo otvoren put ove zemlje prema EU, definitivno će se podignuti sidro s balkansko-daytonskog izoliranog otočja.
No, ovaj put je još važniji da će ispunjavanje uvjeta te pokretanje pregovora o europskoj perspektivi pomoći otvoriti snažnije unutarnje prijepore i načine njihova rješavanja.
Prije svega će strane u BiH biti dodatno motivirane rješavati pitanja ravnopravnosti triju naroda, ali i presuda koje je donio Međunarodni sud u Strasbourgu u slučaju Sejdić-Finci. Međunarodni standardi, a napose u višenacionalnim državama Europe, daju za pravo Hrvatima da traže jednakopravan status s druga dva naroda koji sada doslovno žive u dvije mini nacionalne državice. Prvi ispit spremnosti bit će spremnost na dogovor oko dva preostala prijepora vezana za približavanje Europskoj uniji, a zatim i dogovor oko promjene Izbornog zakona te kasnijeg i ustavnoga preustroja zemlje.
Oni koji zarad svojih velikonacionalnih i stranačkih interesa nastoje zadržati mogućnost statusa quo, odnosno dominacije brojnijih naroda nad drugima, znaju da takvo što jednostavno neće više biti moguće s približavanjem Europskoj uniji. Najbolji primjer za to je Belgija, zemlja čiji je glavnio grad Bruxelles doslovno izabran za sjedište Europske unije. U ovoj zemlji Valonci su manjina i čine tek 30 posto stanovništva. No, Flamancima koji su većina i čije stranke snažnije zagovaraju razlaz zemlje, ne pada na pamet birati predstavnike Valoncima. Nadati se da da će takva logika biti normalna u europskoj BiH – u onoj u kojoj je i ZAVNOBiH tako uredio odnose tri naroda.