Dobro i loše je zamijenilo uloge, što možda i ne iznenađuje jer su znanje i neznanje zamijenili uloge, a opet i u jednom i u drugom osmijeh je prisutan i latentno prisutan.
Društvo u kojem živimo je zasigurno projekcija svih nas jer danas je više “lajkova“ za loše, a dobro počinje gubiti smisao. Dobro i loše je zamijenilo uloge, što možda i ne iznenađuje jer su znanje i neznanje zamijenili uloge, a opet i u jednom i u drugom osmijeh je prisutan i latentno prisutan.
Ovaj osvrt na osmijeh odlučio sam napisati zbog meni drage osobe koja kroz prizmu sopstvenog doživljaja copying mehanizma nastoji podstaknuti osobe, kako to kaže Kris Kristofferson “…da paze da ne odrastu premudri i tako izbjegnu veliko životno zadovoljstvo, osmijeh“.
Osmijeh, sam po sebi nije “fizički“ težak, već nasuprot tome, veoma je lagan. Još je lakši, kada u ovisnosti od ličnih ubjeđenja i vjerovanja vratimo se nekoliko stotina godina unazad i nahranimo riznicama znanja, poruka i savjeta. U tom kontekstu, kontekstu hadisa, odnosno poruka svima nama, možemo pronaći da Božiji poslanik Muhammed (s.a.v.s.) kaže: “Tvoj osmijeh u licu tvome bratu, tebi je sadaka“ (prenosi Tirmizi). Drugim riječima, nasmijem se ja tebi, meni sadaka, ali, nasmijat ćeš se i ti meni, pa i tebi sadaka.
Možda zvuči prejednostavno, ali je i opravdano postaviti otvoreno pitanje: kako se nasmijati kada brinem za egzistenciju, za sutra, za zdravlje… Naravno, odgovori na ova pitanja se nalaze dublje u našem savršenom sistemu. Šta je to pokretač osmijeha, šta je to sreća koja se reflektira putem našeg osmjeha? Da li je to pogled na svijet oko sebe ali i iznad, ispod i unutar sebe?! Zadržat ćemo se na ovoj rečenici.
Kazano je da slijepi ljudi vide iako su slijepi, te da gluhi ljudi čuju iako su gluhi. Ali je kazano i sljedeće da iako ljudi imaju vid i sluh, ipak su slijepi i gluhi. Iz ovoga možemo zaključiti da u ljudskom organizmu postoji nešto veoma dublje, što daje ljudima “sluh“ i “vid“, a to je srce. Srce je hardver našeg organizma, a vid, sluh, pa tako i osmijeh softver. Srce je pokretač života, osjećaja, radosti, osmijeha, ali isto tako može biti pokretač tuge, teškoće, žalosti, razočarenja. Kada uradimo nešto dobro, svi kažemo što se lijepo i ispunjeno osjećamo unutar sebe, a isto tako kada uradimo nešto loše, neka nam težina u “grudima“. Zato, s vremena na vrijeme ne bi bilo loše raditi “generalku“ srca, “počistiti“ pretkomore i komore.
Srce je kao ogledalo, sija dok je čisto, a kada je zaprljano, traži da se očisti. Osmijeh je ogledalo, smijemo se kada je srce čisto, a kada je prljavo rasteretimo ga, kao što kaže Ebu Derda “Želim nasmijati čovjeka, kako bi rasteretio njegovo srce“.