„Kada prođemo ono drvo skidamo gaće“, odlučno sam rekla dragom koji je stoički teglio torbu za plažu i dva suncobrana. Naš cilj se nazirao u daljini zaglavljen između mora i pijeska. Tanka ograda od trske bila je simboličan zid između dva svijeta. Užurbane, sređene bučne plaže Ade Bojane i njenog divljeg, nepreglednog, nudističkog dijela.
Oduvijek sam htjela da zavirim preko ali sam nalazila izgovore. Te nije trenutak, te možda mi presjedne, te možda izgorim pa cijelo ljeto ne sednem. I ko zna koliko bih to odlagala da me dragi nije pogledao iznad krigle tamnog domaćeg i rekao „što se ložiš kad ne smiješ“, piše Blic.
I tako smo nekoliko sati kasnije tabanali po vrelom pijesku, on kao muška gromada pomirena sa sudbinom i ja kao general koji predvodi našu dvočlanu armiju u nepoznato.
Pravila su bila prosta. Ako pređeš gore – kupaći mora dole. Redari šetaju naokolo i sprečavaju radoznale i pijane komšije sa susjedne plaže da dođu u razgledanje golišavih posjetilaca – osim ako se i sami ne skinu pa su egal.
Dok sam nekoliko dana ranije skupljala petlju zamišljala sam svijet iza ograde kao neku raspusnu lagunu u kojoj strast stare Grčke sreće vajb Vudstoka i neki matori hipik svira ukulele dok njegova osjedela gospođa izvodi pozdrav suncu. Stigli smo.
Prešli smo liniju i uz dva pokreta izašli iz odjeće i ušli na nudistički dio. Pogledali smo se, kicoški nasmješili i zakoračili među naturiste. A tamo?
Plaža kao plaža. Jedan kafić. Redovi ležaljki. I ljudi. Goli, osunčani ljudi. Za jedan minut sam vidjela više nagih pozadina nego za cio život. Porodice sa malom djecom, plave preplanule kršne Njemice sa psima, gomila baka i deka, dosta parova. I mlado i staro, domaće i strano, zategnuto i opušteno, prostrlo se po pijesku.
Stariji su ugalvnom čitali. Grupice mladih držale su se po strani, dalje od uređenog dijela i nazdravljale pivom u oblaku jakog, dobro poznatog slatkastog dima. Niko nikog nije dirao.
Što smo išli dalje ka granici sa Albanijom to je postajalo jasnije koliko je ovo mjesto opušteno. Peškiri su bili odvojeni po nekoliko desetina metara, a ljudi su se mahom sunčali ili šetali uz obalu tek krijomice bacajući pogled na tijela u prolazu, spuštajući glavu baš prije nego što dođe do granice nepristojnog.
Nego, kad smo kod granice nepristojnog.
Našli smo gotovo pusto mjesto na pristojnoj udaljenosti od nekog para, bacili stvari i potrčali ka vodi. Dok smo se brčkali uživajući u osjećaju potpune slobode, onaj par na pijesku pored nas je to shvatio malo bukvalno. „Ne okreći se naglo“, reče mi dragi piljeći u nešto preko mog tjemena. Naravno, okrenula sam se tako naglo da sam se umalo prevrnula i vidjela onaj par na peškiru blizu našeg kako uživa u predstavi vrlo divljeg i vrlo javnog seksa. Ljudi su prolazili pored njih, neki čovjek je bukvalno projahao na konju pored, a oni nisu ni usporili. Slegli smo ramenima, okrenuli leđa komšijama u zanosu i zaplivali ka pučini.
Ostali smo na plaži do mraka, oslobođeni i oduševljeni. I tako smo, kada nam je sutradan crkao frižider a kilo i po vrhunske jagnjetine počelo da odlazi u nepovrat postavili pitanje – da li znamo neko lijepo mesto gdje možemo da glođemo ovo a da nas ne gledaju kao dva ludaka?
Pogađate. Znali smo. I vrijedilo je svakog griza.