Srijeda, 1 svibnja, 2024

Priča jednog studenta: “Došao sam ovdje, stepenicu više – ali opet kako dalje, gdje?

Preporučeno

“Došao sam ovdje, stepenicu više – ali opet kako dalje, gdje? Jedna stepenica, a toliko ulaganja, truda. A duga je ta staza stepenica, pa zamislite koliko još ulaganja? Isplati li se? Ipak možda ne buda svaka uspješna! Vrijedi li truda – ili da stanem gdje jesam? Opet puno pitanja i opet se vrte po glavi, opet ista priča! Nije ovaj život vječan, treba ga proživjeti! A ne kao ja! Izboriti se i kraj? Ma ne. Nemam ja vremena za ovo.. Trud se uvijek isplati.. Meni očito ne. Ali ne odustajem.. Daleko sam dogurao da bih odustao.” – riječi su kojima sam ‘zatvorio’ posljednju kolumnu. Bilo je odlično, osjećao sam se ‘nepobjedivo’. Posmislio sam, odličan posao. I bio je, bio je to jedan od najčitanijih članaka na sajtu, na samom vrhu. No, to mi nije bilo bitno. Bilo mi je bitno da, kako sam na kraju iste i rekao “Ne odustanem..”. I nisam odustao. nažalost nisam.

Za Bh-index portal piše: Boris Jurešić

“Koliko komplikacija imaš dok ‘raspetljaš’ čvor koji napraviš na pertli, toliko ih imaš i ako predaš svoje povjerenje osobama koje to ne zaslužuju. Na kraju, ‘čvor’ se rasptelja, ali uvijek se sjećaš koliko si napora uložio dok si ga se riješio.” – ovo je upravo izašlo iz mene. Valjda čovjek kada doživi loše iskustvo i ima ‘sposobnost’ da sastavi, kako bi stariji ljudi rekli ‘koju pametnu’.

Da počnem.. Na početku rekoh, “nažalost nisam odustao”, no ne uzimajte to preozbiljno. Uvijek treba pokušavati i pokušavati, na kraju se uvijek upornost isplati. Samo, prije nego što bilo šta pokušate, provjerite da li su osobe do kojih vam je stalo, prave osobe. Da li su to osobe koje zaslužuju da zbog njih radite stvari koje niste ni sanjali da ćete raditi. Dobro provjerite, inače ćete doživjeti isto kao i ja.. a to je, govoriti samom sebi “zašto nisi odustao!?” Do toga, vjerujte mi, ne želite doći.

Za prošlu kolumnu, zaustavljali su me po ulici i govorili: “pročitao sam tvoju priču, svaka čast..”,onda “brate, čitao sam onaj tvoj članak, vala svako slovo sam te razumio”. Ništa čudno? Pa, ni meni ne bi bilo čudno da to nisu bile osobe koje me, da se lijepo izrazim ‘nisu voljele’, onda osobe koje poznajem iz viđenja itd.. Šta reći poslije toga? To je i razlog zašto pišem! Ako me već ne razumiju ‘face to face’, ako se ne trude da me upoznaju, upoznat će me ovako! Kroz pisanje. Jer, naposljetku sve se na to i svelo.. Rođendani se čestitaju preko ‘facebooka’, čak su i sms ‘čestitke’ izašle iz mode otkako je interneta. Pa, red je onda da preko interneta i “ispoljim” osjećaje.

Ovaj put, te osjećaje koje ću iznijeti pretvorit ću u neku vrstu ‘priče’. Pa, da počnem..

Upravo se čita:  Studenti u FBiH bi uskoro mogli legalno raditi i studirati: Prvi korak načinjen, donosimo detalje
Foto: Facebook
Foto: Facebook

On završi ekonomsku školu, razmišlja šta će dalje, kako će.. I na kraju se odluči da će da upiše fakultet. Novo okruženje, novi ljudi i prva godina mu ‘proleti’ u trenu. Krenuo je u drugu godinu, počeo da se druži i više vrijeme provodi ‘po kafama’ nego za ono zbog čega je na kraju krajeva i došao, učenja. Ali, čovjek je društveno biće i mora da se druži. Bar je tako razmišljao (iako je već ranije bio izgubio povjerenje u ljude). Došlo je novo društvo, novi prijatelji.. Počeo se družiti sa njima, a kako je vrijeme prolazilo, sve više i više ljudi je bilo tu i zvalo se prijateljima, iako je jasno da “možeš imati hrpu ljudi oko sebe, ali samo jedno ili dvoje su prijatelji pravi”. No, on to nije tako gledao. Ranije u toku prve godine, upoznao je nju, koja mu se svidjela odmah na prvi pogled. Bila je savršena. Savršeno biće, zbog kojeg bi on počeo da drhti čim je ugleda. Ali, držao je to u sebi. Nitko nije znao šta on osjeća. Jednoga dana, zajednički prijatelj ih je upoznao i sjeli su zajedno na kafu. I tada je sve počelo..

Kako je vrijeme prolazilo, on je sve više i više bio zaljubljen u nju. Ona je bila osoba koja je ‘omiljena u društvu’, bar je tako on vidio. Ko god da dođe, poznaje je. Bilo mu je drago što to vidi, jer ga je to potaknulo da pomisli da je dobra osoba, čim je ljudi vole. Ali, pogrešno je to razmišljanje bilo. Prema današnjem vremenu, pogrešno. Počeli su da razmjenjuju poruke, da se svakodnevno druže, no on je i dalje ‘držao u sebi’ osjećaje koje je imao, iako joj je donekle i davao ‘znakove’ da je zaljubljen u nju. Jedne večeri, ona mu je poslala poruku i upitala ga: “Zašto si tužan? Zbog koga patiš? SVE mi reci, sve ću da razumijem.” Razmišljao je i razmišljao.. i odlučio: ‘Sve ću da joj kažem!’ Nakon te odluke, rekao joj je: “Zaljubljen sam u tebe.” Odgovora nije dobio. U njemu se sve srušilo, dan je postao noć, a noć najgori neprijatelj. Napokon je svanulo, on cijelu noć oka nije sklopio. Ujutro, prvo što radi, zove prijatelja koji ih je upoznao da se nađu. Nakon što se nađu, priča mu šta je uradio. Nakon toga, pokušava da utopi tugu u alkoholu. Iako je uvijek govorio da je to greška, nije mogao izdržati. Piće po piće, kombinirano sa pjesmama koje ‘nikako ne pomažu’ i već se osjetilo da se napio. Već je razmišljao da krene, vidio je da je to ‘dosta’, no tada ona prođe kraj njega, te samo okrenu glavu. Briznuo je u plač u sred kafića, govorio je sebi: “Kako sam to sebi mogao dozvoliti? Kako sam mogao pokvariti i ovo što smo do sada imali?” Toliko je imao pitanja, a ni na jedno nije imao odgovor. Vratio se kući, danima nije dolazio sebi, izgledao je kao duh, blijeda faca, slab apetit, prazan pogled. Dotuklo ga je. Nekoliko dana poslije, stiže mu poruka: “Ne mogu takvog da te gledam, ti si moj, ne smiješ da budeš tužan.” Odjednom, kao magijom, vratila mu se boja, osmijeh na lice, sve. Jedna jedina poruka ga je ‘vratila u život’. Toliko ju je volio. Nastavili su dalje, ona je ignorirala to što je on voli, ali on je razmišljao kao “barem je tu, blizu mene.” Kako je vrijeme prolazilo, on je i dalje bio uz nju, radio sve što ona želi. Slušao je svaku njenu riječ i vjerovao joj ‘slijepo’, trošio novac na nju, sve je bilo ‘bajno’.. po njemu. Kako je vrijeme prolazilo, on je osjetio da nešto tu nije ok. Nešto tu ‘smrdi’. Ali, opet se tješio mišlju da on to umišlja, da to nije istina.

Upravo se čita:  Više od polovine stanovnika zadovoljno životom u BiH, čekaju se nove investicije

Došao je raspust, gotov mu je semestar na fakultetu i on odluči da ide na odmor. Pozdravio se sa svima koje je smatrao prijateljima, iako ga je poslije i pola njih izdalo i otišao. Odmorio se, a dok je bio na moru, ona mu je poslala poruku: “da je ne zaboravi, te da joj ‘nešto’ kupi”. Bilo mu je čudno što mu traži to nešto, jer i bez njene ‘napomene’ je već bio spreman poklon za nju, ali on je to zanemario, obradovao se jako poruci, ubrzao svoj odmor i vratio se kući prije vremena. Spremio joj je poklone, bio je sretan što će da je vidi poslije toliko vremena. No, jednog dana mu je odjednom ona poslala poruku i rekla: “Gotovo je, zaboravi ovaj broj.” U njemu je nešto puklo. Kao da je netko istrgnuo dio duše iz njega. Od njega je ostala samo “otvorena duša”, sa puno psihičkih ‘ubodnih rana’, koje su mnogo gore od pravih rana. Fizičke rane zacijele, od nekih ostane ožiljak, no taj je ožiljak moguće prekriti tetovažom, dok je “psihički ožiljak” teško “zamaskirati”. On je uvijek tu, u glavi i uvijek te podsjeća kako te netko povrijedio. Nakon svega, više joj se nije javljao. Ispoštovao je njenu ‘volju’, iako je kasnije shvatio, a i od drugih čuo da je većina stvari koje mu je ona pričala laž, da je ona osoba kojoj je novac jedina bitna stvar u životu. Saznao je da je ona sve suprotno onome što je on mislio za nju. To ga je dotuklo. Koliko zbog saznanja toga, toliko i zbog toga što je to saznao od prijatelja, koji su mu do tada šutjeli o tome. Bilo je to, “dvije muhe jednim udarcem”. Iako je, u njegovom slučaju, udarac istrpio on. Od ljudi koje je smatrao svojim prijateljima, te od osobe koju je smatrao ‘savršenim bićem’. Taj dan, njegov život se okrenuo naopačke. Izgubio je povjerenje u ljude, čak i ona trunka povjerenja koju je imao u ljude, je izigrana. Osjećao je da više ne može da se bori. Odlučio je da stavi tačku na i, te zatvori ‘ventil’ sa osjećajima i više nikome ne dozvoli da mu se dovoljno blizu približi jer ‘opekotine’ na njegovoj duši teško će da zacijele.

Upravo se čita:  Sunčan kraj aprila, temperature blizu 30 stepeni, onda prvomajski obrt u cijeloj Bosni i Hercegovini

To je to, dragi moji. Sažeto u malu priču.

Toliko tuge, boli, patnje.. a zašto? Za ono što se zove “ljubav”, “prijateljstvo”? I dalje smatram da su to neke od najbitnijih stvari u životu. Naravno, ne može čovjek da funkcioniše bez toga, čak sam i istetovirao te riječi na svojoj koži, to ‘prijateljstvo’, tu ‘ljubav’ koje su me toliko opekle u životu! Uvijek treba vjerovati, vjerovati u dobro, vjerovati u Boga, vjerovati u ljude. Zašto? Bog ih je stvorio, on će i da im sudi. ‘Zadaća’ svakog čovjeka je da voli i da bude voljen, samo što neki to ne shvataju. Ljubav koju im neki nude nesebično, odbacuju kao ‘staru krpu’. Ljudi pričaju o ljudima, iako ih ne poznaju. Ljudi sude jedni drugima na osnovu izgleda, ljudi sude drugima na osnovu boje kože.. Šta iz toga možemo da shvatimo? Da ljudi sve osuđuju, a to barem ja tako mislim, nije naša uloga u životu. “Jedan vidi sve”, on će da donese konačan sud. Naše je da život iskoristimo najbolje što možemo, u smijehu, radosti, radeći ono što i nama, ali i drugim ljudima donosi sreću. No, većina to ne shvata, odnosno ne želi da shvati. Ja se trudim da u svakom vidim dobro, čak i kad je netko toliko loš da ga svi osuđuju, ja se trudim da nađem barem nešto dobro u njemu. I na kraju uvijek nađem, nisu svi tako loši kao što se čine lošima, ali također nisu ni tako dobri svi kao što se čine dobrima. Nije moje da ‘ispravljam krivu Drinu’, ali samo preporučujem svima da pokušaju da nađu nešto dobro u nekome i siguran sam da će to i uspjeti. Bitno je pokušati. Bez napora ništa ne možeš. Možda bi baš neko koga ogovaraš, kome psuješ, o kome širiš lažne informacije bio tvoj najbolji prijatelj, tvoja ljubav, tvoja ‘druga polovica’ na ovome svijetu. Jedno je samo bitno.. Imati jedno lice, voljeti i uživati u životu. Život nije vječan, život nije pošten, ali zato ga treba pošteno proživjeti.

Toliko od mene.. Za sada..

(Bh-index)

Zanima li vas ovo?

Komentariši

Izdvajamo

Izdvajamo

Oglasio se Dodik, zasmetalo mu obraćanje Zlatka Lagumdžije na hitnoj sjednici Vijeća sigurnosti o BiH

Hitna sjednica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija po pitanju Bosne i Hercegovine održana je sinoć, na zahtjev Rusije. Obratili su...

Još vijesti za vas