Pjevanje na svadbama odlično se plaća, ali ne kao na sahranama. “Rođaci pokojnika daju duplo veći bakšiš nego svatovi. Malo je čudno u početku – pjeva se i plače u isto vrijeme, ponekad se neko i onesvijesti, ali šta je, tu je – posao je posao”, kaže pevjačica Dušica Ikonić.
Ona je u nekoliko navrata pjevala na vlaškim sahranama u Negotinskoj Krajini, koje su poznate po tome što se, pored jecaja i leleka, na njima pjeva i igra, obilato se jedu razne đakonije, pije se dosta alkohola, a ponekad i kolo zaplete.
“Njima je tamo to potpuno normalno. Kad neko umre, kao da je svadba u pitanju, pogodi se orkestar. Ako se za svadbu po članu orkestra plaća 500 evra, za pjevanje na sahranama kreće se od 800 do 1.200 evra”, navodi pjevačica.
Ona kaže da nije znala za taj običaj i da je prvi put angažovana potpuno slučajno jer se u „pravom trenutku“ zatekla u tom kraju.
“Kad su me pitali da pjevam na sahrani, bila sam šokirana. Tri puta sam ih pitala da ponove. Međutim, na kraju sam pristala”, dodaje Dušica.
Ona kaže da je pjevala na četiri-pet sahrana: “Muzičari se najčešće pozicioniraju u kući ili u dvorištu i sviraju dok se ožalošćeni okupljaju. Porodica naručuje pokojnikove omiljene pjesme, pa sam tako pjevala ‘Kuće male krečene u bijelo’, ‘Oče moj, veliki oče’ ili od Zorice Brunclik ‘Eh, kada bi me majka ponovo rodila’. Atmosfera je takva da čovjek može da zaboravi da je na sahrani. To tako traje tri-četiri sata i završava se kad povorka krene na groblje”.
Etnolog Bojan Jovanović kaže da običaj ima korijene još u prastaro doba, kad su narodi prilikom sahrane praktikovali takozvani magijski smijeh.
“Smijali su se ne bi li radošću obezbijedili za pokojnika vitalnost koja je potrebna da lakše pređe u drugi svijet. Pjevanje na sahranama predstavlja istu stvar, cilj toga je da se mrtvacu napravi lakši prelaz iz života u smrt”.
Psihoterapeut Zoran Milivojević kaže da je cilj ovakvih rituala da se porodica pokojnika lakše pomiri s tugom.
“Tuga je drugo lice ljubavi i, u situacijama kad neko ostane bez nekog bliskog, gubitak je teško podneti. Zato se ponekad veseljem negira tuga i evociraju se pozitivne uspomene na preminulog”.