Bolnica u Sijera Leoneu u kojoj su smješteni pacijenti oboljeli od ebole predstavlja jedno skučeno, zagušljivo i jako toplo mjesto. Medicinske radnike zaposlene u ovoj bolnici društvo i porodica su odbacili, pa su često neispavani i gladni, ali ujedno i odlučni da iskorijene ovaj virus iz svoje zemlje
Medicinsko osoblje bolnice koju stoprocentno finansira vlada Sijera Leonea nema drugi dom osim Zelene zone bolnice u kojoj su smješteni nestabilni kreveti na kojima mogu pronaći malo mira i sna. Kada se odmore oni odlaze u Žutu zonu gdje oblače posebnu zaštitnu uniformu i vraćaju se na rad u Crvenu zonu u kojoj se nalaze oni za koje se sumnja da su oboljeli od teškog virusa.
Za mnoge od ovih zdravstvenih radnica bolnica je jedino mjesto gdje ih zajednica i porodice ne izbjegavaju. Većina radi ovaj posao iz strasti, a ne zbog novca.
“Iznajmimo kuću, a onda stanodavac sazna da radimo u bolnici i izbaci nas”, kaže tridesetdvogodišnja Džoja Koroma – “Kada se vratimo porodicama oni nam kažu da moramo da odemo. I rođaci nas se plaše. Mi ovo radimo zato što nam je to posao, služimo humanosti”
Koroma i njene kolegice uopšte nisu dobile platu otkako su počele da rade.
U bolnici se nalazi 100 kreveta u kojoj se liječe pacijenti, među kojima i nekoliko djece oboljele od ebole. Koroma i njene kolegice često ne stignu ni da jedu, a skoro su uvijek iscrpljene jer ponekada nemaju gdje da spavaju, pa pređu u mušku sobu koja se nalazi samo na nekoliko koraka od oboljelih.
“Porodica nas odbacuje, a ne shvata da smo ovdje zbog njih. Mi smo ti koji se brinu o njihovoj budućnosti i žele da iskorijene virus iz zemlje”, ističe Koroma.
Svakodnevni izazovi sa kojima se suočavaju medicinske sestre u Sijera Leoneu, jednoj od zemalja koja je najteže pogođena epidemijom uopšte nisu laki, a često se zbog nedostatka finansijskih sredstava suočavaju sa manjkom medicinskog pribora i zaštitnom odjećom.
Osim toga, rizik sa kojim se osoblje susreće svaki dan nije zanemarljiv budući da se prema statistikama SZO čak 57 posto osobolja zarazi ovim virusom.
“Gladni smo. Niko nam ne pruža pomoć. Otkako smo počeli da radimo ovdje, nismo dobili novac”, kaže Koroma.
Britanka Tanja Baron, izvršna direktorica humanitarne organizacije Plan UK apelovala je da se svijet mora ozbiljnije uključiti u suzbijanje virusa, posebno Velika Britanija. Kako kaže, umjesto što se svi očajnički trude da ebola ne stigne u njihovu zemlju, trebalo bi da pomognu afričkim vlastima i razbiju lanac bolesti.
“Britanska vlada mora pomoći da se zaštiti lokalno stanovništvo tamo, to je jedini siguran način da ebola ne pređe granicu. Moramo razbiti lanac virusa. Srceparajuće je kako ova bolest utiče na djecu, roditelje i njihovo društvo na različite načine”, rekla je.
Ona je posebno obratila pažnju na medicinsko osoblje koje je na prvoj liniji fronta i osvrnula se na to kako razdvojenost i izolacija od najbližih utiču na njihovo psihičko zdravlje.
Glavna medicinska sestra Crvene zove Fatumata Koroma suočava se sa najvećim rizikom. Ipak, i pored silnog straha od zaraze ona i njene kolege odlučne su u namjeri da zaustave virus i sačuvaju živote pacijenata.
“Ovo je naš rat. Nema načina da se od rata pobjegne, moramo se boriti. Rat u pravom smislu te riječi jer bukvalno ne smijete dotaći svoju rodbinu, pa čak ni majku ni sestru od straha da ćete ih zaraziti”, zaključuje ona.