Sutra ukopavamo žrtve prijedorskih zločina, u gradu koji se odbija suočiti sa vlastitom prošlošću, koji negira žrtve te okreće leđa preživjelima. Dok se nabrajaju datumi u krvavom bosanskom kalendaru, narod Palestine bilježi najteže dane, u najvećoj ofanzivi i vojnom udaru u posljedjenjoj deceniji izraelsko-palestinskog sukoba.
Jedina poruka koja stiže iz naše zemlje, je nemilosrdna podrska Milorada Dodika izraleskim oružanim snagama. Ista politika koja se bavi negiranjem razmjera zločina u Prijedoru i Srebrenici, jedini je politički glas iz BiH koji govori o ponašanju Izraela – pa se u izostanku oštre reakcije onih koji bi morali reagovati, moze činiti da Milorad Dodik govori u ime BiH.
U vrijeme kada je Bosna i Hercegovina bila članica Vijeća sigurnosti UN-a, stigao je zahtjev Palestine za punopravno članstvo u Ujedinjenim nacijama. Uz sav lobi i sredstva koja su stigla od konzervativnih desničarskih krugova iz Izraela prema Vladi RS-a, bilo je očekivano da Predsjedništvo BiH neće izaći sa pozitivnim odgovorom. Međutim, ono što me iznenadilo tada, a istom ponašanju svjedočimo i danas, jeste potpuni nemar i nebriga onih koji pretenduju da budu lideri naše zemlje.
Vođen time, razmišljam o, svima nam poznatom, vječnom pitanju žrtava rata u Bosni, ‘zašto svijet nije ništa uradio?’ Odgovor koji se nameće je: Mi smo danas taj ‘svijet’ koji gleda. Dok civili opkoljene i izolovane Gaze bivaju ubijeni pred očima svjetske javnosti, nemaju li vlasti i političari u BiH posebnu odgovornost i obavezu da osude stravična stradanja, kakva smo i sami iskusili? Ostajemo li nijemi pred ciničnom podrškom Milorada Dodika, kojom ciljano želi omalovažiti i bosanskohercegovačke žrtve? I možda niko od naše zemlje ne očekuje ništa veliko ni presudno, ali je najmanje što možemo učiniti u našoj avliji, jeste biti glasniji od onih koji podržavaju zločine nad narodom Palestine.