amazan je, a 87-godišnji Mahmut Pršić iz Gornje Sanice u općini Ključ posti i klanja svih pet namaza u najodabranijem mjesecu. Ovaj starac veselih očiju i dobrog raspoloženja i, što bi se u Krajini kazalo, dočekivan, zove nas u kuću, gdje živi s dvije godine starijom suprugom Senijom.
Uz drage obaveze prema Allahu, dž. š., koje s lakoćom i radošću izvršava, Mahmutu pri kraju devete decenije života nije teško ni da služi bolesnu suprugu otkako je prije dvije godine pala na postelju. Dogodine, ako Bog da, kaže Mahmut, supruga i on ući će u 70. godinu braka. Razdvajali se nisu, osim mjesec-dva kada su Mahmuta 1992. godine odveli na Manjaču.
Izrodili su četvero djece, imaju osmero unuka i 10 praunuka. Mahmut i Senija su se, priča on, uzeli “nazagled”, bez ašikovanja i bez prošnje.
– Prvi put sam je vidio u hambaru njenog amidže Ale Bašića u selu Hrustovu kod Sanskog Mosta. Dopala mi se. Nije bilo puno priče, ona cura, ja momak, poveo sam je pješice do Crnalića, nekih 10 kilometara. Dobro se sjećam svakog detalja, bio je 16. april 1948. godine. Tu smo sačekali voz Ćiru. Mašinovođa Franjo Diviš obećao je da će nam stati u Gornjoj Sanici, ali je zaboravio pa smo moja Senija i ja iskočili iz voza i došli kući – prisjetio se kroz smijeh Mahmut.
Kaže da je za sve ove godine tu i tamo među njima bilo vatre i svađe, dan-dva nisu govorili, ali nikada nije bilo psovki ili, ne daj, Bože, da je digao ruku na Seniju. On je bio službenik u saničkoj fabrici za preradu drveta, u penziju je otišao kada je fabrika, koja je danas ugašena, imala 1.306 radnika. S osmijehom govori da u životu nije digao ništa teže od olovke i kašike.
– Četvero naše djece živi u četiri države, Eniz je u Kanadi, Esada u Švicarskoj, Esad u Rijeci, u Hrvatskoj, a Rajfa je ovdje, u Sanici. Paze me koliko mogu, daleko su, obilaze kako ko. Volio bih da ih češće viđam – govori Mahmut.