Mirzi i Mirzani Ćoralić, roditeljima malenog Zejda, teško je opisati radost koju su osjetili kada je u razredu njihovog sina organiziran kurs znakovnog jezika. Oni najbolje znaju koliko to znači za Zejdovo školovanje, socijalizaciju i budućnost uopće.
– Mi smo sasvim prirodni i normalni ljudi i ovo sve je samo odraz čiste ljudskosti i nastojanja da se svi ljudi osjećaju jednako vrijednima i poštuju druge ljude, ma kako oni različiti bili – kaže Zejdova mama.
Ona nam je ispričala i kako su saznali da njihov sin ima teško oštećenje sluha, kako su se nosili s ovom dijagnozom, te kroz kakve izazove i teškoće su prolazili želeći svom sinu obezbijediti liječenje.
– Suprug je prvi počeo da sumnja da Zejd ne čuje već u šestom-sedmom mjesecu nakon njegovog rođenja. Zejd je često spavao u toku dana, ali nikad se nije budio kad bi se čuo neki jak zvuk, naprimjer, kad neko zvoni na vrata, kad se uključi usisivač i slično.
Koliko je bio star kada su ljekari dijagnosticirali da je dječak gluhonijem?
– Prvo da vas ispravim, Zejd je samo gluh, ali nije nijem. On ima glas, samo što zbog gluhoće od rođenja, nije uspio razviti govor. Imali smo određenih problema na klinici u Sarajevu, jer je u to vrijeme na ORL klinici u UKCS-u u Sarajevu bila veoma loša situacija. Naime, prvih nekoliko mjeseci smo pokušavali da dobijemo dijagnozu da li Zejd čuje ili ne. Dr. Zehra Sarajlić je tada bila jedina na koju su nas uputili i ona je tada neko vrijeme bila na bolovanju, pa nam je nakon toga govorila da je aparat s kojim se treba uraditi nalaz (tzv. BERA nalaz) u kvaru. Zbog svega ovoga smo na kraju otišli u Tuzlu dva puta da uradimo taj nalaz i tu smo dobili prvo stručno mišljenje od dr. Nevzete Salihović.
Moram napomenuti da smo dijagnostiku u Tuzli oba puta morali plaćati, pošto je to drugi kanton. Nakon toga smo na preporuku prijatelja otišli i u Zagreb na kliniku SUVAG i oni su potvrdili dijagnozu da Zejd ima veliko oštećenje sluha od 94,3 posto. Kako je suprug bio zaposlen i imao zdravstveno osiguranje, predali smo zahtjev Zavodu zdravstvenog osiguranja da nam se odobre sredstva za ugradnju umjetne pužnice.
Sredstva u iznosu od gotovo 40.000 KM su nakon nekoliko mjeseci bila odobrena. Međutim, zbog netransparentne procedure u vezi s nabavkom aparata i obavljanjem operacije, mi smo čekali nekoliko mjeseci da nas pozovu s ORL klinike na UKCS-u. Vjerovatno bismo čekali unedogled da suprug nije nekoliko puta išao da vidi zašto se toliko čeka za ugradnju umjetne pužnice kad su sredstva već bila obezbijeđena. Dr. Sarajlić, koja je preuzela Zejdov slučaj, svaki put je govorila da se čeka raspisivanje tendera za nabavku aparata, odnosno umjetne pužnice. Prošlo je skoro pola godine, i onda smo napokon saznali da je aparat nabavljen, ali opet nas niko nije zvao niti davao ikakve informacije kad će se Zejdu ugraditi umjetna pužnica. Do dr. Sarajlić je tada bilo veoma teško doći, jer gotovo nikad nije bila na klinici, a na naše upite dobijali smo odgovor da ima predavanja na fakultetu ili da ima operaciju i slično.
Kao roditeljima, bilo nam je veoma teško, jer se nismo imali kome obratiti. Nismo se smjeli nikome ni požaliti, jer, ipak, sredstva su bila obezbijeđena, a svu proceduru u vezi s ugradnjom umjetne pužnice vodili su dr. Zehra Sarajlić i tadašnji šef klinike ORL Adnan Kapidžić. Pošto smo bili veoma uporni, naposlijetku su Zejdu zakazali operaciju i to pod uslovom da ponovimo sve nalaze, pošto je već prošla skoro godina otkako je Zavod obezbijedio sredstva i kad su nam prvi put rekli da za Zejda pribavimo sve neophodne nalaze. Zejd i ja smo ležali tri dana na klinici ORL u pripremi za operaciju i onda su nam rekli da se operacija odgađa za godinu bez ikakvog jasnog razloga.
Šta ste onda učinili?
– Pozvala sam supruga da dođe po mene i Zejda. Suprug je tražio od dr. Kapidžića da mu obrazloži zašto se odgađa operacija, međutim, on je počeo da muca i nije dao nijedan valjan razlog zašto se odgađa operacija. Suprug je tražio da mu daju aparat koji su nabavili na Zejdovo ime, u namjeri da idemo tražiti privatnu kliniku kako bi Zejdu ugradili umjetnu pužnicu. Dr. Kapidžić je to odbio, a suprug je došao po mene i Zejda i otišli smo kući. Pokušali smo prijaviti slučaj Kantonalnoj službi za inspekcijske poslove, međutim, odmah su nam rekli da je to gubljenje vremena i da jedino možemo podići građansku parnicu na sudu.
Nakon što smo se raspitali kod prijatelja i rodbine, svi su nam rekli da je ORL klinika leglo korupcije i da je bilo slučajeva da su ih ljudi tužili, ali da na kraju sve te tužbe padaju u vodu. Pomirili smo se sa svim tim da ne možemo ništa da uradimo, a dragocjeno vrijeme je već prošlo, jer se ugradnja umjetne pužnice preporučuje do 18. mjeseca starosti djeteta.
Jeste li u međuvremenu otkrili uzrok Zejdove gluhoće?
– Nismo, ali su doktori sumnjali da je to zbog prijevremenog rođenja. Zejd je rođen u 28. sedmici trudnoće.
Vjerujem da Vam je kao majci bilo teško suočiti se s tim. Ipak, vjerujem i da ste, kao i svaki roditelj, nastojali krenuti dalje i omogućiti svom djetetu normalno djetinjstvo. Kako ste se u početku sporazumijevali s njim, dok je bio sasvim mali?
– Bilo je teško sa Zejdom, jer nije znao da nam kaže osnovne stvari. Također, ni mi njemu nismo mogli ništa objasniti i uglavnom je bio veoma nervozan zbog toga.
Kada je Zejd počeo učiti znakovni jezik?
– Veoma rano, jer sam ga već sa 18 mjeseci starosti počela voditi u Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju u Sarajevu. Zejd je poslije pohađao redovni predškolski odgoj u ovom centru od kad je imao 2.5 godine, pa sve do početka osnovne škole. I pored toga smo Zejdu privatno angažovali defektologa i surdoaudiologa, kako bi bolje napredovao. Moram priznati da Zejd u tom periodu nije naučio mnogo od znakovnog jezika, ali je to bilo, ipak, dovoljno da smo s njim počeli lakše komunicirati.
Kada ste Vi i Vaš muž počeli učiti znakovni jezik, kod koga? Je li bilo teško naučiti ga?
– Suprug i ja smo dva puta pohađali kurs znakovnog jezika koji je na inicijativu roditelja bio organizovan u Centru za slušnu rehabilitaciju CERSIG u Sarajevu. Kurs nam je dao određene smjernice i uveo nas u osnove znakovnog jezika, međutim, da bi se naučio znakovni jezik, treba mnogo vremena i truda. Moram reći da znakovni jezik nije isti čak ni u dva različita grada u BiH, nedostaje literature i uglavnom se sve svodi na učenje iz prakse.
Zašto ste odlučili upisati Zejda u redovnu školu? Jeste li se dvoumili?
– Da, dvoumili smo se i trebalo nam je mnogo vremena da se odlučimo na ovaj potez. Čak i nakon što je Zejd već počeo ići u školu nismo bili sigurni da li da ga, ipak, vratimo u Centar za slušnu rehabilitaciju. Konačno, kad smo vidjeli kako su Zejda prihvatili učiteljica i njegovi drugovi u školi, nismo se pokajali.
Kakve brige su Vas mučile tih dana pred polazak u školu, jeste li se plašili kako će sve to funkcionirati?
– Bojali smo se da se Zejd ne povuče u sebe, da ne doživi stres, jer nismo znali kako će se uklopiti u sredinu u kojoj sva djeca osim njega čuju i govore. Bila sam veoma zabrinuta i svaki dan mi je bio veoma težak.
Kako se Zejd osjećao tih dana, kakve su bile njegove reakcije na djecu, školu, učiteljicu? Je li se osjećao dobro ili na neki način izolirano?
– Zejd je bio sretan u školi i nismo primijetili na njemu bilo šta što bi upućivalo na to da mu se ne sviđa nova sredina. Iz škole je dolazio sretan i veseo.
U jednom od tekstova o Zejdu stoji ste Vi došli na ideju da Zejdovi drugari uče znakovni jezik. Je li Vam se to u početku činilo ostvarivim?
– Ja nisam inicijator kursa znakovnog jezika u školi, nego je to mama jednog Zejdovog druga iz razreda, Zumreta Džinović. Ona je na roditeljskom sastanku predložila učiteljici da čitav razred počne učiti znakovni jezik, a ostali roditelji su je podržali.
I kako izgleda on sada, kada krene u školu, znajući da se može lijepo sporazumjeti s drugarima u odnosu na onaj period s početka škole?
– Zejd je sada mnogo zreliji, s više samopouzdanja i u odnosu kad je bio manji, veoma je smiren i staložen. S radošću ide u školu, druži se sa svojim drugovima i van škole.
Zejd ima sestru Aišu. Kako se slaže s njom? Čega se najradije skupa igraju?
– Ona ima četiri godine i njegova je najveća moralna podrška. S njom provodi najviše vremena i ona je njegova druga učiteljica. Ona je, također, naučila dosta znakovnog jezika, tako da mu to mnogo pomaže. Aiša prevodi drugima kad se Zejd i ona nađu u društvu ljudi koji ne znaju znakovni jezik.