Pokapanje umrlih od ebole iznimno je opasan posao jer je rizik prijenosa virusa tada najveći. Nezahvalan je to posao također, jer oni koji se njime bave postaju izopćenici od kojih zaziru svi, čak i članovi njihovih porodica.
Uzak put vodi do čistine u prašumi na rubu izoliranog grada Gueckedoua u istočnoj Gvineji. Pogled na bujnu dolinu okruženu zelenim planinama gotovo je idiličan. Ali čistina ima mračnu tajnu.
Pod humcima svježe iskopane zemlje pokopane su žrtve najgore epidemije ebole u povijesti. Većina grobova je neobilježena, jednostavni drveni križevi na rijetkima su od njih.
Pod vrućinom tropskog sunca, četiri radnika Crvenog krsta znoje se pod teretom nosila s čvrsto zapečaćenom mrtvačkom vrećom. Unutra je tijelo četverogodišnje djevojčice koja je umrla od ebole prethodne noći. Jedna je od petero koji će biti pokopani toga dana.
Šačica kopača grobova čeka pored iskopane duboke jame. Čim tijelo bude spušteno zakopat će ga najbrže što mogu. Rade u tišini, u pozadini se čuju samo cvrčci. Fokusirani su i svaki je pokret precizan. Posao je opasan i nitko ne želi gubiti vrijeme. Oboljeli od ebole najzarazniji su u trenutku smrti.
“Jedna pogreška nekoga može koštati života”, kaže nadglednik Crvenog krsta Tamba Millimouno.
Umiranje je u Gvineji samotna stvar. Lokalnom Crvenom krstu naređeno je da pogrebi moraju biti maksimalno sigurni pošto je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) nekoliko puta upozorila da su tradicionalni obredi jedna od prepreka u kontroliranju epidemije.
Kremiranje zbog kulturoloških razloga u Gvineji nije opcija. Pogrebi su pretvoreni u neemotivno rješavanje tijela. Nema obitelji, nema molitva, nema suza.
“To porodice jako teško podnose”, rekao je Ibrahim Traore, jedan od pogrebnika. “Nekad im dopustimo da se kratko pomole prije nego što preuzmemo tijelo, da to bude malo humanije”.
Organizacija Liječnici bez granica (MSF) počela je fotografirati one koji podlegnu bolesti u bolnici u Gueckedou, unatoč svim rizicima. Vreća je otvorena u gornjem dijelu, tijelo je u živopisnoj odjeći i s cvjetnim vjenčićem oko glave. “Te fotografije dajemo obitelji. To im je oproštaj”, rekla je psihologinja MSF-a Reine Lebel.
Gueckedou se nalazi u jednom od područja najviše pogođenih zarazom. Epidemija je krenula iz sela udaljenog nekoliko kilometara. U prefekturi Gueckedou tjedno umire između 10 i 15 ljudi, po Crvenom križu.
Dva tima pogrebnika s po petoricom ljudi svakog dana odlaze po one koji umru u svojim kućama. Odjeveni od glave do pete u zaštitnu odjeću i naoružani velikim kanisterima s dezinfekcijskom tekućinom, pažljivo raskužuju nastambe. Trupla se natope klorom prije nego što ih se stavi u vreće. Niko im ne dolazi tako blizu kao ‘momci za ukop’.
“To je visokorizičan posao. Moramo biti jako disciplinirani”, rekao je Millimouno. “Ali ako mi to ne napravimo, ko će?”.
Neki članovi njegova tima nisu nikome rekli što rade. Stigma je prevelika.
“Ljudi misle da smo zaraženi. Moja porodica misli da radim na gradilištu”, rekao je jedan od pogrebnika, zahtijevajući anonimnost.
“Stanovnici nam znaju prijetiti mačetama i noževima. Gađali su nas kamenjem. Ovdje nema ebole, govore. Vi nam donosite smrt”, ispričao je Traore.
Psihološki teret posla također je velik. Iako imaju redovne razgovore s psiholozima, mnogi od pogrebnika pate od nesanica i noćnih mora.