Priče o ljudima koje su odgojile divlje životinje su česte, ali su najčešće plod mašte. A i kada su istinite, gotovo je nemoguće pronaći osobu koja je uspjela da se ponovo uključi u društvo i govori o svojim iskustvima u divljini.
Priče o ljudima koje su odgojile divlje životinje su česte, ali su najčešće plod mašte. A i kada su istinite, gotovo je nemoguće pronaći osobu koja je uspjela da se ponovo uključi u društvo i govori o svojim iskustvima u divljini. Marcos Rodriguez Pantoja jedan je od nekolicine.
Prvi put kada se Marcos našao ispred zdjele sa supom, nije znao šta da radi. Na kraju je uronio ruke u zdjelu i opekao se. Bilo je to 1965. godine, kada je imao 19 godina. Za stolom se nije našao punih 12 godina, koliko je proveo živjeći u planini sa vukovima, koji su mu bili jedino društvo.
Kada mu je bilo šest ili sedam godina, otac ga je prodao farmeru, koji ga je odveo u španske planine Sierra Morena, kako bi mu pomogao u čuvanju stoke. Ubrzo je farmer preminuo, a Marcos je ostao sam. Nakon što ga je maćeha godinama tukla, odlučio se za život u planini.
Prije nego je umro, stari farmer ga je naučio kako da pronađe i ulovi hranu pomoću zamki.
“Životinje su mi pokazivale šta da jedem. Šta su one jele, jeo sam i ja”, ispričao je Marcos.
Sa nekim životinjama uspostavio je posebnu vezu. Veliki broj ljudi teško može povjerovati u priču o njegovom odnosu sa porodicom vukova.
“Jednog dana sam pronašao vučiće u pećini. Igrao sam se s njima i zaspao. Kasnije je došla njihova majka sa hranom i probudila me. Počela je trgati meso koje je donijela, a nakon što je nahranila vučiće, jedan komad mesa je bacila meni. Nisam ga smio uzeti, ali ga je gurala ka meni sve dok ga nisam pojeo. Tada je počela dame liže i postao sam dio porodice”, ispričao je.
Marcos dodaje da je sa njim u pećini živjela i zmija. Napravio joj je gnijezdo i davao joj kozije mlijeko, a ona ga je svuda pratila i štitila. Polako su životinjski zvuci zamijenili riječi, a Marcos se oglašavao poput životinja, koje i danas uspješno imitira. Tako je živio sve dok ga jednog dana nisu pronašli pripadnici gradske straže i silom odveli u selo Fuencaliente. Njegov otac je došao kako bi ga identificirao, ali Marcos kaže danije ništa osjećao kada ga je ugledao. Otac ga je samo upitao gdje mu je jakna.
Marcos povratak u ljudsko društvo opisuje kao najstrašniji trenutak u svom životu. Kaže da nije znao gdje da ode i samo je želio da pobjegne u planine. Sve mu je bilo traumatično i trebalo mu je dugo da se prilagodi. Najviše ga je uznemiravala buka ljudske zajednice.
Već 15 godina živi u Ranteu, gdje ga ljudi tretiraju s poštovanjem. Naučio je da svira gitaru i klavir, a imao je i nekoliko djevojaka. Ipak, ostao je samac. Više ne radi, već živi od invalidske penzije koju prima nakon nesreće na građevini. Kada može, pomaže u jedinom baru u Ranteu.
Na pitanje da li bi se ikada vratio u planinu, odgovara da je mnogo puta razmišljao o tome, ali da gore nema muzike i žena te da se već navikao i da će ostati gdje jeste.
(Ibar)