Predsjednik opštine Požega, Milan Božić šokirao je javnost u svom mjestu izjavom u emisiji na radiju da “majke treba da udave svoju nesposobnu djecu”.
Božić je kao primjer uzeo to što su Spartanci, kako je rekao, nesposobnu djecu i djecu za koju misle da nemaju perspektivu bacali niz liticu.
Sve ovo, predsjednik je izjavio prošlog ponedjeljka u intervjuu za jednu lokalnu radijsku emisiju.
Božić je tokom gostovanja, na pitanje voditelja: “Šta vas je razočaralo u 2016. godini kada je u pitanju lokalna samouprava ili odnos ljudi prema nečemu?”, odgovorio da je razočaran odnosom ljudi iz javnog sektora.
On je kazao i da bi majke trebalo da po rođenju udave djecu koja se rode sa jedinom ambicijom – a to je da rade u javnom sektoru.
Njegova izjava izazvala je opšti gnjev kod Požežana koji su se u nevjerici javljali redakciji “Blica”.
– Pitam se samo ko štiti majke bolesne djece, ako jedan predsjednik opštine poziva na linč – glasio je samo jedan od komentara.
Kako kaže sociolog Dragan Koković, čovjek koji je, poput Božića, na funkciji, treba da vodi računa o tome šta priča.
– Sigurno je da se ljudi neoprezno zalete i daju izjavu koja je krnja, ali ne možete tako da kažete. To je dokaz da čovjek koji je na funkciji treba da vodi računa o tome šta priča.
Božić je rekao za „Blic” da je govorio metaforički.
– Izjava je bila upućena roditeljima koji svoju djecu, zdravu i pravu, pretvaraju u društvene invalide. Bacanje niz liticu sam pomenuo u kontekstu današnje prakse da roditelji od djece prave kilave Radovane. Kažu im: Idi ti u školu i uči koliko možeš, a tata će ti naći posao. Djecu vaspitavaju da ne rade, umjesto da ih uče da se spartanski bore za mjesto pod suncem – obrazlaže Božić.
Evo šta je tačno rekao Božić
“Ne mogu da shvatim jednu stvar, da je čovjeku – šta mu je životni cilj? Da se zaposli u javnom sektoru i šta očekuje? Očekuje čovjek penziju. Zamislite mladog čovjeka od 30 godina koji se zaposlio u opštinskoj upravi ili u nekom javnom preduzeću i čeka penziju. A kada ode u penziju ja njega pitam: “Šta onda čekaš?” On gleda u mene unezvijereno. Pa čekaš da umreš prijatelju. Onda ispada logični zaključak, pa ti se nisi imao za šta ni roditi. Znači ti si protraćio jedan život ni u šta. Sve nešto čekajući. Onda se postavlja normalno pitanje. Sjećam se da su nekada Spartanci tu nesposobnu djecu i djecu za koje misle da nemaju perspektivu bacali niz liticu. To je za nas bilo nepojmljivo. Pa prijatelju bolje da te je majka, što se kaže, udavila nego što te je rodila i vaspitala te, vjerovatno sa takvim shvatanjima..”