[wonderplugin_slider id=”193″]
Brojni stanovnici Bosne i Hercegovine su u periodu od 1992. do 1995. godine, kada je zemljom bjesnio rat, bijeg od svakodnevne tjeskobe, straha, gladi i izolacije pronalazili na papiru, u sveskama i dnevnicima koji su ostali sačuvani dvije decenije kasnije. Sada te priče o traumama, ljubavima, prekinutim prijateljstvima, životu bez struje i vode imaju priliku postati dio kulturne historije BiH kao postojani čuvari jednog vremena i svjedoci historije.
Na arhiviranje pisanih dnevnika sve stanovnike BiH pozvao je nedavno Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Iako je prvobitna ideja važila samo za ratne dnevnike, cijela akcija poprimila je mnogo veće razmjere jer se ispostavilo kako građani, osim svojih ratnih dnevnika, žele donirati ratna pisma, recepte, pjesme, priče, telefonske imenike, popise namirnica, humanitarne pomoći, popise učenika i drugu pisanu ostavštvinu iz rata.
“Odziv je nevjerovatno dobar. Od jutros sam pričala sa sedam vlasnika vlastitih rukopisa ili nekoga ko je poginuo u ratu. Ljudi nam donose, javljaju nam se telefonom, nikad bolji odziv na neku akciju nisam vidjela u ovom muzeju. Bit će nešto vrijedno od ovoga”, govori za Anadolu Agency (AA) direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH Šejla Šehabović.
Ističe kako ratni intimni memoari čine dio kulturne historije, neprocjenjivo vrijedno blago koje treba sačuvati.
“Ljude najčešće zanima da li je ono što oni imaju dovoljno vrijedno pa pitaju da li, ‘ako sam pisala ratne recepte ili o raspodjeli humanitarne pomoći’, da li je to dovoljno vrijedno. Jeste vrijedno, jer ste vi svjedoci jednog vremena. Ljudi često nisu ni svjesni koliko je nešto dokumentarno vrijedno. Dešava se da otvorite nečije privatne bilješke i nađete nešto što je i književno vrijedno”, naglašava Šehabović dodajući kako je ideja o prikupljanju ratnih dnevnika nastala u saradnji sa Fondom memorijala i Spomeničkim kompleksom “Tunel D-B”.
U razgovoru za AA naglašava kako je akcija prikupljanja ratnih dnevnika poprimila i emotivnu notu jer su građani spremni dati i dnevnike i pisma svoje poginule djece, kćeri i sinova.
“Puno im znače ti dnevnici. Ovo ide sada preko mojih očekivanja. Jutros (utorak op.a.) se javila gospođa koja je rekla da će dati dnevnik svog poginulog sina. Emotivno budete pogođeni, nekako smo ohrabreni i drago mi je da ljudi osvijeste to koliko je vrijedno sve ono što su oni preživjeli, da su njihova svedočenja vrijedna, da služe za proučavanje. Dvadeset i više godina je prošlo od rata, za 20 godina ako mi ne budemo radili na toj kulturi sjećanja, ljudi se neće sjećati tog momka koji je poginuo u ratu, ovo je način da on ostane zabilježen u kulturnoj historiji zemlje”, tvrdi Šehabović.
Prema njenim riječima, zanimljiv je i telefonski poziv gospođe koja je kazala kako želi dati svoj dnevnik koji je pisala tokom rata, ali u izbjeglištvu, gdje je poseban trenutak onaj u kojem opisuje kako je jednog dana, napokon, uspostavila telefonsku veza s tada ratom zahvaćenom BiH.
Svi ratni dnevnici i drugi pisani tragovi iz rata bit će katalogizirani i pohranjeni u depou muzeja kao vrijedna književna građu, ističe Šehabović.
Tako će se ispovijesti građana BiH u ratnim danima čuvati zajedno sa djelima književnih velikana: originalom romana “Na Drini ćuprija”, jednog od najvećih bh. pisaca Ive Andrića, te originalom rukopisa “Derviš i smrt”, legendarnog Meše Selimovića.
“Ljudi pitaju hoće li imati pristup svome vlasništvu. Hoće, to ne prestaje to biti vlasništvo onoga ko je to muzeju poklonio. Napravili smo priznanicu, zahvalnost kojom garantujemo da nećemo koristiti bez konsultovanja i da će samo stručna lica imati pristup. Svi koji žele dati neki dio ličnog života, svoje intime muzeju mogu biti sigurno da će, prvo, njihova svjedočanstva biti na sigurnom, da se ne moraju sramiti ničega što su napisali, nećemo ništa umnožavati, koristiti za izložbe dok ne pitamo vlasnike ili nasljednike dnevnika. To će biti katalogizirano i složeno u muzejskom depou”, zaključuje Šehabović.