Zagađenje prirode u Bosni i Hercegovini i dalje je veliko, divlje deponije su posvuda, a otpad se baca ili odlaže bez bilo kakve odgovornosti ili savjesti. Zakona nema ili se ne provode, kazne ne stižu nikome, a rijeke ili druge vodene površine, gotovo bez izuzetka, zatrpane su smećem.
Plastične boce i plovak ribarskog štapa na rijeci Bosni često idu zajedno. U koritu rijeke nađe se i glomaznog otpada, kao i vrećica na raslinju sa strane, pa lokalni ribari kažu kako se može upecati svega. “Kese najlonske, papiri, što se kaže – higijenski ulošci i svašta drugo. Češće bude smeća, nego riba”, žali se ribar Sanel Skomorac. Ljudi kojima rijeka znači mnogo, znaju i organizirati prikupljanje otpada, ali protiv brojnih divljih deponija naprosto se ne mogu boriti. “Danas dođemo, napravimo akciju, očistimo cijelu obalu, recimo dva-tri kilometra, postavimo table da je zabranjeno bacati smeće, a sutradan opet neko dođe i istrese smeće. Znači, opet nismo ništa napravili”, žali se Adnan Doglod, tajnik udruge ribolovaca “Bistro”.
Do prije pet godina u selu Nemila uz rijeku Bosnu, primjerice, odlaganje otpada nije bilo uopće riješeno i smeće je često završavalo u prirodi. Malo-pomalo, stanovnici su počeli potpisivati ugovore s lokalnim komunalnim poduzećem, pa sada na nešto više od 1.000 kućanstava ima 300 kanti za smeće. “Koliko-toliko, sada je to regulisano. Ide nabolje. Iako trenutno oko 1.000 domaćinstava ima oko 300 kanti, to je još nedovoljno. Prije niko nije imao kantu za smeće i to se regularno bacalo u rijeku Bosnu. Nažalost, to je uzrok svega ovoga što sada imamo”, kaže Nijaz Lužić, predsjednik Savjeta Mjesne zajednice Nemila.
Zbog dobrosusjedskih odnosa, nikoga se ne želi prijaviti, prešućuje se ono što je očito i nitko ne snosi posljedice. Komunalnih redara, također, nedostaje. Glavni problem je što u Zeničko-dobojskom kantonu ne postoji niti jedna regulativa koja kaže kako se uz kuću mora imati kanta za smeće. Zakon je tek u pripremi. “Upotrebna dozvola bilo kojeg objekta ne bi se mogla i ne bi se trebala dobiti, i to je u novom Zakonu prostornog planiranja i građenja kod nas u kantonu definirano, ukoliko taj čovjek koji će tu živjeti i proizvoditi otpad, neće imati infrastrukture za odlaganje sveg otpada”, navodi Edin Terzić, ministar zaštite okoliša u ZDK-u.
Čak polovica građana Bosne i Hercegovine nije obuhvaćena organiziranim prikupljanjem otpada. Nekima je i skupa naknada od pet eura mjesečno, ali bacanje u prirodu bi moglo, u konačnici, biti najskuplje jer su kazne od 500 do 5.000 eura. Iako je u urbanim sredinama problem odlaganja otpada adekvatnije riješen, potrošačka svijest na niskoj je razini kada se koristi plastika. Veliki trgovački lanci nedavno su vrećice počeli naplaćivati po simboličnoj cijeni od dva i pol centa, što je dalo rezultate, ali u maloprodajnim dućanima one su i dalje u velikom opticaju. “Prema istraživanju Centara civilnih inicijativa, da se razgradi plastična vrećica, potrebno je 400 godina. Na putu od dućana do doma ljudi ih koriste, u prosjeku, 12 minuta. U Bosni i Hercegovini u jednoj se godini potroši blizu 1,2 milijarde”, zaključuje Al Jazeera.