[wonderplugin_slider id=”236″]
U prvoj polovini XX veka malo je bilo Albanaca, koji su imali mogućnosti da idu na hadž. U to vreme putovanje je bilo jako dugo i naporno i biti hadžija je bila velika čast i poštovanje, kaže za Anadolu Agency, Shemsi Ajvazi, unuk hadži Ajvazija, prvog hadžije iz Lapa, severnoistočnog regiona Kosova.
Shemsi Ajvazi, 75-godišnjak, učenik prve generacije medrese Alauddin u Prištini, teolog i dugogodišnji profesor arapskog jezika na smeru orijetalistike Univerziteta u Prištini sada živi u Bakuu, u Azerbejdžanu. Oženjen je azerbejdžanskom diplomatkinjom, bivšom ambasadorkom u Litvaniji i sa njom ima dvoje dece. Često dolazi u posetu Kosovu, posebno u lapski kraj, odakle potiče.
Svaki put kada se vrati u rodni kraj, on se sa setom priseća priče o svom dedi, prvom hadžiji iz Lapa, koju mu je ispričao otac Bajram Ajvazi, inače, poznat kao istaknuti albanski patriota i borac za školovanje Albanaca iz lapskog kraja. Bajram Ajvazi je bio jako poštovan i obrazovan čovek. Shemsi Ajvazi za svog oca kaže da je bio izuzetan trgovac i jako bogat. Posedovao je imovinu u Prištini i Tirani. Dvadesetih godina prošlog veka dve godine zaredom, Bajram je obišao Tursku.
Najviše vremena je proveo u Istanbulu, ali je ipak odlučio da se vrati na Kosovo. Vratio se sa namerom da pomogne razvoju svog naroda kroz obrazovanje i trgovinu. Nakon povratka na Kosovo on je investirao svoj novac u otvaranje medrese Pirinazi, verske škole u čijoj senci je radila škola na albanskom jeziku koja je bila zabranjena u vreme Kraljevine Srbije. Bajram se okušao i u politici, pa je bio predsednik Podujeva i lapskog okruga, a završetak Drugog svetskog rata ga je zatekao na položaju predsednika Prištine.
Ipak, Bajram nije zapostavljao ni svoju porodicu i posebno se brinuo o ocu Ajvazu, koji je bio veliki vernik i želja mu je bila da ode na hadž. Bajram je zato, kada je već imao finansijskih mogućnosti, odlučio da ispuni ocu želju i 1930. godine organizovao mu je odlazak u Meku.
“Pošto mu je otac imao blizu 60 godina i želeo je da ode na hadž, on mu je to i omogućio. Platio je čoveka koji ga je odveo do Skoplja, pa drugog koji ga je odveo od Skoplja do Istanbula. Pošto je imao veza u Istanbulu kazao mu je kod koga da ode i oni su ga odveli do granice sa Sirijom. U Siriji su ga preuzeli Arapi, koji su ga odveli na hadž”, priča Shemsi Ajvazi.
Shemsi navodi da se njegov deda mnogo napatio tokom puta, putujući kamilama i magarcima od granice Turske do Meke. Tokom boravka u Saudijskoj Arabiji, hadži Ajvaz je živeo životom domaćeg stanovništva, spavao je u šatorima, hranio se hranom koju su jeli Arapi, što za njega nije bilo ni malo lako. Problem je bio i nepoznavanje jezika.
“Vratio se nakon godinu dana, gotovo na drugi bajram, zato što je put bio jako dug. On je putovao sam i nije poznavao jezike, ni turski, ni arapski, a kada se vratio upamtio je dve reči: erkep, znači popni se i inzid-siđi, sa kamile ili magarca”, kaže Shemsi.
On sa ponosom priča o dedinom odlasku na hadž, kao i o nezapamćenom dočeku koji mu je priređen.
“To je bio veliki događaj za Lap, za sela koja su na izlazu Prištine. On je bio prvi hadžija iz tog kraja i imao je veličanstven doček. Svi seljani na izlazu iz Prištine i Besije (Podujeva) izašli su sa konjskim kolima da ga sačekaju na putu koji vodi u selo Perane. Red kola je bio dug 15 kilometara. Bio je to veliki događaj i ljudi sa svih strana su došli da ga vide i razgovaraju sa njim, jer je bio na hadžu”, priča Shemsi Ajvazi.
On dodaje da je gledajući iz današnje perspiktive putovanje na hadž u to doba bila teška misija i nije za čuđenje što su oni koji su se vratili sa obavljene verske obaveze dočekivani kao heroji.
“Narod u to vreme nije imao mogućnosti da ide i smatralo se da je otići kod onog ko je bio na hadžu gotovo kao da si bio i sam na hadžu. Hadžije su bile mnogo poštovane jer je biti kod groba proroka, biti u Ćabi, bilo od velike važnosti”, kaže unuk prvog hadžije iz Lapa.
Shemsi Ajvazi, koji je završio i Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu i magistrirao istoriju u Prištini, ističe da je tri puta bio u Meki, ali da još uvek nije obavio hadž. On je zaključuje i da se njegove posete Meki i iskustvo njegovog dede koji je na hadžu bio pre gotovo jednog veka, ne mogu upoređivati.
“Danas su i iskustva hadžija potpuno drugačija, promenila su se”, kaže Ajvazi.
Na kraju, Shemsi naglašava da je napredak tehnologije vidno olakšao putovanje i boravak na hadžu, pa hadžiluk više nije težak kao što je bio 1930. kada je njegov deda iz kosovkog Lapa krenuo u Meku.