Ibro i Ćamila nisu više živi. Sa onog sastanka u Fontani, od naše delegacije, ostao sam još samo ja. Živ, ali teško bolestan. U ratu sam bio direktor srednje škole u Srebrenici. Zbog toga sam izabran za pregovarača koji bi iz Potočara trebao otići Bratunac da u hotelu pregovara sa Ratkom Mladićem.
Tog jula 1995. godine najveći je dio civilnog stanovništva privremeno utočište pronašao u kampu holandskog bataljona u Srebrenici. Bili smo opkoljeni pripadnicima Vojske RS-a, piše Istraga.ba.
Bilo je teško iako su kampom upravljali predstavnici Ujedinjenih nacija, tačnije bataljon holandske vojske.
Bio sam sam bio prisiljen da krenem u taj egzodus. Holanđani su, ne znam kako, inicirali te pregovore i na takav način uvukli i nas troje, predstavnike Bošnjaka, iako mi smo bili samo izbjeglice, ljudi koji su morali napustiti svoje kuće.
Ljudi bez moći, odgovornosti i legitimiteta. Vozilom UN-a otišli smo do Fontane. Na sastanku su bili predstavnici vojske Republike Srpske, holandskog bataljona i nas troje.
To su bila dva sastanka koji su trajali otprilike po sat, sat i po vremena. Vodio ih je general Ratko Mladić. Uglavnom nam je prijetio.
‘Nesibe, sudbina tvog naroda je u tvojim rukama, ili ćete opstati ili nestati’, rekao mi je u jednoim trenutku.
Nije to bila poruka meni, bila je to poruka bošnjačkom rukovodstvu, vojnom i političkom, da je sudbina Bošnjaka tog dijela – zapečaćena i da Ratko Mladić drži njihovu sudbinu u svojim rukama.
Pregovori su bili obična farsa. I ja, i Ćamila i Ibro bili smo samo kolateralna šteta. Mladić se poigravao sa nama i sa svim institucijama. Imao je različite scenske nastupe.
“Pušiš li, Nesibe”, pitao me u jednom trenutku.
Bio sam uplašen i osjećao sam se bespomoćno. Smijehom sam skrivao strah.
Kada danas prođete kroz Potočare vidite kako je sve to završilo. I zato sada neću da pišem o tim ratnim okolnosti. Za mene su sada mnogo bitnije ove današnje okolnosti koje nas dave. Okolnosti koje povezuju našu tragičnu prošlost sa turobnom sadašnjošću i neizvjesnom budućnošću. Ovo je moje pismo svijetu koji ne vidi, ne čuje i nijem je.
U Srebreničkoj enklavi tih godina smo strepjeli od istrebljenja, ali i potajno smo se nadali da će nas miroljubivi svijet zaštiti. Ono čega smo se plašili i dogodilo se u julu 1995. godine.
Svjetski moćnici i javnosti mirno su posmatrali nestanak enklave i njenih žitelja. Nakon jula 1995. godine “humani svijet” za mene je postao samo fraza, odnosno institucije UN-a su samo prazna slova na papiru.
Žalim da je Haški tribunal zbog složenih procedura pojedine slučajeve sudskog dokazivanja provodio i po nekoliko godina, ne razmatrajući da su komandant i egzekutori provodili etničko čišćenje u BiH. na osnovu ranije usvojenih političkih platformi o stvaranju “velike Srbije”.
Iako smo ranjeni i poniženi, borimo se za opstanak i dostojanstvo u ovoj nesređenoj i napaćenoj zemlji. Objava presude Ratku Mladiću neće promijeniti političku klimu i podvojenost u društvu jer na ovim prostorima se već nekoliko decenija propagira “mitologija”. Ta mitologija truje dušu mlađih naraštaja i usmjerava ih na sukob sa drugima koji ne prihvataju tu mitologiju.