U putu kada me zatekne kiša ako nemam da se ogrnem zna mi nekada neko dati nešto da obučem i onda se još brže uputim ka svojoj kući. Ali, pored svega toga, dok guram kolica ispred sebe to me nekada zna odmoriti. U tim trenutcima odmorim i svoj mozak. Udaljim se nakratko od svojih problema…
– Ustajem kada je potpuna tišina. Svi u tom momentu spavaju u mojoj ulici. Polahko izađem iz svoje kuće i odem da pomuzem kravu. Uzmem svoje flaše po 2 litre napunjene mlijekom stavim ih u svoja kolica i gurajući ih ispred sebe uputim se prema gradu kako bih prodala i zaradila nešto novca – kazala je na početku ispovijesti za “otisak.ba” 70-godišnja Rukija Delalić iz Brčkog koja živi sa unukom i bolesnim suprugom.
Rukiju skoro svaki dan možemo sresti u gradu kako brzim koracima naslonjena na svoja kolica razvozi mlijeko ne bi li uspjela zaraditi koju paru i tako preživjeti taj dan.
– Često žurim kako bih se vratila što prije kući, jer mi je suprug bolestan. Mlijeko razvozim oko 8 godina i moram se baviti nečim kako bi preživjeli. Život je težak i nije lagan. Suprug mi ima malu penziju i to nije dovoljno kako bi živjeli normalno. Sva sreća ima i dobrih ljudi, pa mi nekada pomognu – priča Rukija.
Kaže da se o svemu brine sama i da mora po stare dane raditi kako ne bi došla na taj nivo da traži od nekoga nešto.
– Brinem se o svemu. Moram imati da dam unuku da jede koji je ostao bez svog oca. To sve radim kako ne bih došla na taj nivo da nekome moram pokucati na vrata i zatražiti koru hljeba. Ja nisam takva i to ne bih mogla podnijeti. Ja ću se boriti. Bolje pasti, pa umrijet, nego da od nekoga nešto tražim – kaže Rukija dok joj se otkida uzdah iz staračkih grudi.
Svoje poslove zna obavljati po kiši, jakom suncu i hladnoći, ali kako kaže kroz taj posao zna se i odmoriti.
– U putu kada me zatekne kiša ako nemam da se ogrnem zna mi nekada neko dati nešto da obučem i onda se još brže uputim ka svojoj kući. Ali, pored svega toga, dok guram kolica ispred sebe to me nekada zna odmoriti. U tim trenutcima odmorim i svoj mozak. Udaljim se nakratko od svojih problema. Usput nekada me ljudi znaju učinti sretnom. Neki me zagrle i pitaju kako sam, ispričamo se. Šta ću, gdje ću, nemam kome, nemam kuda, ne idem nigdje i to mi je sve. Imam i baštu, pa mi je i to jedan bijeg od problema, ali nažalost poplava mi je uništila sve. Dolazili su iz općine, e, da li će mi šta pomoći, ne znam – kazala je Rukija.
Prije nego što se uputila svojoj kući u nadi da će joj sutra dan biti nešto bolji poručila je da bez obzira koliko život bio težak ne treba odustajati od borbe.