Krovovi prekriveni snijegom. Pusto u naselju Ilijaš. Hladno je. Sunčano podne, ali je dva stepena u minusu. Put nas vodi u Kakanj.
Grad udaljen nekih 50-tak kilometara od Sarajeva. Dimnjaci su pokazatelj da smo već tu. Termolektrana Kakanj, pored cementare i rudnika, jedna od važnijih grana ovog grada. Da biste ušli u grad morate izdvojiti četiri marke. Toliko košta putarina od Sarajeva do Kaknja. U suprotnom smjeru još toliko. Kažu da imamo najskuplji autoput u Evropi. Ne znam je li to tačno, ali sam siguran da je bolja i brža opcija od starog pravca. U gradu kao da je ljeto.
Najmlađi uživaju na svom teritoriju. Stariji u raskoraku između trgovine, posla i režijskih stvari. Treća dob šeta ljubimce ili unuke. Golubovi u zanosu i sreći. A maca sa grane posmatra sva ta dešavanja. Na prvi dojam, mjesto u kojem zaista postoji život. Na drugi, ipak čujete kako se ni ovdje ne diše punim plućima.
U centru Kaknja našao sam se sa Nerminom Šemićem. Mladi farmer, otac dvoje djece i suprug, čovjek vrijednih ruku.Nermina sam upoznao u maju mjesecu 2020 godine. Tada sam zabilježio priču o njemu i Amini, mladom bračnom paru, koji su od porodiljske naknade kupili ovce i započeli biznis.Nakon prvog našeg susreta Šemićima je, kako oni tvrde, krenulo u životu.
Samo šest mjeseci poslije, hvale se dobrim reakcijama na njihov poduhvat i prave štalu koja će biti dom njihovom stadu.Kada je završio objekat u koji je sve uložio i smjestio svoje ljepotice, shvatio je da od prodaje ovaca ipak neće imati tako stabilnu egzistenciju. Pozdravio se sa suprugom i djecom i zaputio u Njemačku.
No, vratio se ubrzo, shvatio je da ni tamo nije sjajno. Našao je posao u obližnjoj trgovini i radostan je jer je sa svojom porodicom. Jedni odlaze, drugi dolaze. Neki su očajni, a nekima je idila. No, život jednostavno tako teče. Svako vrijeme je nekom majka a nekom maćeha. Dijelom sudbina, a ponajviše naš izbor.