A.L. (17) iz Sarajeva, učenica srednje škole nakon 17 godina doznala je da je biološka majka, kojoj ova djevojka, ne želi otkriti ime i prezime, živi na sat vremena udaljenosti od nje, što je za nju predstavilo samo još jedan veliki šok, u nizu nesretnih događaja koje preživjela .
Gubitkom majke koja me odgojila 2011. godine, a koja je preminula zbog nemilosrdne bolesti karcinoma, sama stajem na noge i preko noći sazrijevam, kao četranestogodišnjakinja. Iako imam oca, ostajem sama pod nebom, gdje mi podršku pružaju samo dva najbolja prijatelja i šira porodica. U godinama kada mi je majka bila najpotrebnija, ulazim u ovaj pokvareni i nemilosrdni svijet, a moje majke nema, da me savjetuje i vodi kroz život, te da me zagrli pred spavanje i kao i uvijek, kada mi je bilo najteže kaže “sve će biti u redu”. Svog oca mnogo volim i poštujem i mislim da ne može da mi nadomjesti, sve ono što sam izgubila i što je otišlo od mene sa smrću moje majke. Njen iznenadni odlazak sa ovog svijeta, je odnio i dio mene, kao djeteta koje još nije bilo sazrelo. Prolazila sam kroz razne nedaće u kojima mi su mi moja najveća podrška bili moja najbolja prijateljica i moja najveća ljubav, priča nam kroz suze A.L.
Nakon svih ovih godina sasvim slučajno doznala je za identitet svoje biološke majke.
– Ona me je kao bebu od mjesec dana ostavila u Domu. Iako je to bio veliki šok za mene, potražila sam je, ali ona nije smogla snage da mi pogleda u oči i negirala je da sam njena. Ovim putem samo želim da kažem, da nije lako pod ovim nebom živjeti i razmišljati zašto baš meni takva sudbina? Ipak, shvatila sam da je Bog iznad svega, i da kao što kaže Balašević u pjesmi, “neko to odozgo vidi sve, sve vide oči sudbine”. Iskreno se nadam da će moja biloška majka jednog dana smoći snage i hrabrosti da se gledamo oči u oči, i uprkos svemu zagrlimo, jer krv nije voda. Isto tako želim reći da moja preminula majka i dalje živi u meni i samnom, na svakom koraku i svakom mjestu, kao zvijezda vodilja i anđeo koji me čuva, kaže A.L. i nastavlja:
– Nadam se da će moja ispovjest biti primjer mnogim mladim djevojkama koje su u dilemi , da li da abortiraju, ostave dijete ili „poklone” nekome, biti povod za razmišljanje o njihovim postupcima, te da ću ja svojim primjerom biti uzor onima koji u ovim teškim vremenima misle da je baš njima najteže, da i od težeg ima još teže.
Volim cijeli svijet, pa i svoju biološku majku, a kroz život ću i dalje hrabro i ponosno ići stopama žene koja me odgojila, i koja iako je preminula, živi i živjet će dok je mene.
(Haber.ba)