“Bio nam je i otac i majka. Bio je najbolji otac na svijetu. Poželjela bih da svako ima takvog oca”, kroz suze priča Dajana.
Mnogo puta do sada smo se susretali sa izuzetno teškim životnim sudbinama. Dođe vrijeme da pomislimo kako smo vidjeli skoro sve i kako nam je srce mnogo puta do sada slomljeno, vjerovatno kao i vama.
A onda nailazimo na pismo koje nam govori o sestrama Mulić iz Tuzle.
Do sada smo često donosili priče o onima koji su izgubili najmilije, koje je majka nažalost napustila i koji su u trenu svoj do tada normalan život, onaj na koji su navikli zamjenili nekim drugim mnogo surovijim i tužnijim. Svu bol ljudi koju smo vidjeli među zidovima u stotinama domova na svojim plećima nose njih dvije, Aldijana i Dajana. Imaju samo 19 i 17.
Prije 10 godina ih je napustila majka i započela novi život u novoj porodici. Tada tek malene djevojčice Dajanu i Aldijanu povela je sa sobom bez znanja oca Mirsada, piše “Hayat“.
Puna dva i po mjeseca, otac je tragao za kćerkama. Pronalazi ih u Derventi i moli da se vrate svi zajedno kući i da opet budu porodica. Majka odbija, ali dopušta mu da odvede djecu.
Narednih nešto manje od 10 godina, Dajana i Aldijana žive uz oca, koji im je sve na svijetu, baš kao i one njemu. Život je bio borba ali otac je kćerkama želio pružiti sve što zaslužuju. Sagradio je kuću radeći na dnevnice. I koristio svaki slobodan trenutak da provedu zajedno.
“Bio nam je i otac i majka. Bio je najbolji otac na svijetu. Poželjela bih da svako ima takvog oca”, kroz suze priča Dajana.
Nažalost, prije nekoliko mjeseci, njihova sigurna luka, otac i glava kuća, smrtno je nastardao, a njih dvije ostaju same. Bol ne prolazi, iako život ide dalje.
Priča o sestrama Mulić nikoga zasigurno ne ostavlja ravnodušnim: