[wonderplugin_slider id=”475″]
Život osoba sa invaliditetom u Srebrenici je prilično težak, a najveći problem im predstavlja to što zbog arhitektonskih barijera nemaju pristup većini javnih ustanova na teritoriji opštine. Kako kažu, osjećaju se zapostavljeno i odbačeno od društva, čiji su ravnopravni članovi.
Penzioner Senad Jusić u razgovoru za Anadolu Agency (AA) kaže kako se kreće uz pomoć invalidskih kolica sa električnim motorom i da mu je otežan ili gotovo nemoguć pristup, između ostalog, u Centar za socijalni rad, Poresku upravu, Dom penzionera, zgradu Opštine, apoteku, Dom zdravlja, obdanište…
“Svako od nas zaslužuje da ima mogućnost da priđe Centru za socijalni rad, dječijem obdaništu, Poreskoj službi. Mi ne možemo ući ni u Dom penzionera. Taj dom nije predviđen za omladinu od 15 godina već za nas da odemo tamo, da se družimo, igramo domine ili šah, ali šta vrijedi kada možemo ući samo ako nas neko unese”, započinje razgovor Senad Jusić.
Ovaj Srebreničanin imao je i veoma neprijatnih situacija kada je morao da čeka duže vrijeme ispred neke zgrade na prolaznike ili službenike koji bi mu pomogli da uđe.
“Zamislite kako je kada u zimskom periodu sjedite ispred neke zgrade, pri temperaturi oko nule, čekajući da neko naiđe. Ja sam imao takvu situaciju ispred prostorija Poreske uprave, gdje mi je pomogao slučajni prolaznik i pozvao službenika”, kaže Senad.
U malom broju ustanova koje su pokušale da riješe ovaj problem urađene su rampe za pristup, ali čini se samo radi reda, te je pristup invalidima i na ta mjesta i dalje nemoguć.
“Nažalost, te rampe su potpuno nefunkcionalne. Taj slučaj je kod Službe za socijalni rad, gdje imamo rampu, ali kada se popnete na tu rampu, ne možete se ni okrenuti, a ne može niko ni da vam priđe da bi mogao da vas uvede u prostorije”, objašnjava Senad.
U sličnoj situaciji je i Ivan Andrić, koji sa ovim problemom živi već 18 godina. Njegova priča slična je Senadovoj. Ivan napominje da mu je i bezbjednost ugrožena, jer u centru Srebrenice postoji samo jedan pješački prelaz, pa je osobama sa otežanim kretanjem veoma teško i prinuđeni su da prelaze ulicu na neoznačenim mjestima, dovodeći sebe i druge u opasnost.
“Ja u ovom stanju ne mogu da pređem ulicu normalno, treba mi više vremana. Ako prelazim na nekom drugom mjestu, može auto da me udari i ja ću biti krivac. Ni liftova u zgradama nemamo, stepenice su nam grozne. Bilo bi lakše kada bi se liftovi napravili, ne mogu kod komšije da odem”, kaže Ivan.
Do sada se, kako kaže, susretao i sa velikim problemima prilikom odlaska ljekaru.
“Išao sam prije nekoliko dana stomatologu i veoma teško sam se popeo na drugi sprat, do ordinacije. Imam i ja valjda pravo da popravim zube iako sam invalid”, zaključuje Ivan Andrić.
Veća angažovanost cijele zajednice i podizanje svijesti kod građana je jedini način da se riješe problemi sa kojima se ovi ljudi svakodnevno susreću.
“Brine taj nonšalantan odnos prema ovim problemima. Svi se plaše da razgovaraju o ovim stvarima, a ne znam zašto ne bi pričali, ovo su realni problemi. I nadležni organi treba da povedu računa o davanju saglasnosti i dozvola za korišćenje određenih zgrada u kojima se nalaze neke ustanove. Rješavanje ovih problema iziskuje minimalna finansijska sredstva, potrebna je samo volja da se nešto učini i promijeni”, složni su Senad i Ivan.
Služba Centra za socijalni rad Srebrenica nema zvanične podatke o broju osoba sa invaliditetom na teritoriji opštine Srebrenica, a po riječima naših sagovornika, taj broj prelazi 400.