Jednom izbjeglica, uvijek izbjeglica. Nisu vjerovali u takvu sudbinu. Nadali su se, stanovnici nekadašnjeg izbjegličkog, danas kolektivnog kampa Podromanija Sokolac, da će nakon dvadeset godina od rata imati vlastiti dom. Ali nemaju. Njih 88 i dalje žive u montažnim drvenim barakama.
“Čovjek i kada je sam teško je, ali eto sa troje djece baš je teško. Niko mi ne radi u kući. Ne mogu, ni da želim, raditi od njih, a pravo da vam kažem nema ni posla”, otkriva Neda Mičić, stanovnica kampa.
Kad nema posla, nema ni obroka. Djeca iz ovih baraka ne idu na zimovanje, a ni na more, kaže Neda. Obraduju se jednoj čokoladi, jednom u sedam dana.
“Zadovoljne su sa onim što im pružim i što imaju. Imaju što kažu, nemaju svaki dan za čokolade, ali imaju većinom svakih sedam dana. Kad god sam u mogućnosti da im pružim, to im pružim”, dodaje Mičić.
Ranka Koviljac je tu 14 godina sa šest članova porodice u manje od 40 kvadrata. Deset godina nije radila. Sada je zaposlena kao medicinska sestra. Pokvaren im je bojler. Nisu u mogućnosti da kupe novi.
“Ne znaju političari kako je nama. Možda saznaju ako nas budu gledali na televiziji. Poručila bi im da to što su počeli da završe i da riješe te izbjeglice već jednom. Glasovi su bitniji, nego ljudi”, smatra Koviljac.
“I Dodika i Izetbegovića smo birali mi. I oni samo dolaze ovdje kad treba dati glas nekome. Oni samo dolaze ovdje kad treba dati glas nekome, da li to bio SDA, SDS, HDZ, tada svi dođu i obećavaju kule i vile. Dovoljno vam je bilo ako ste prošli ovuda kroz ovaj kamp da vidite samo put, ja znam da žive ovdje neke izbjeglice, zar se ne može nasuti taj put. I mi smo ljudi od krvi i mesa. Ista je boja krvi i moje i Dodikove i Izetbegovićeve i bilo čije”, napominje Dušan Marinković.
Zime su ovdje oštre i hladne, a drva mnogima preskupa. Neki nemaju ni za obrok. Svakodnevno 12 ljudi uzima obrok u kolektivnoj kuhinji.
Pojedini stanovnici kolektivnog centra Podromanija dobili su stanove. Useljenje čekaju tri duge godine. Neki će, nadaju se, na proljeće.
Ovdje se ljudi rađaju i umiru. A mislili su, u izbjegličkom centru, biće, samo privremeno.