Majka Hava Tatarević (77) došla je jučer u Zecove kod Prijedora. Vratila se u rodni kraj nekoliko dana nakon potvrde da su u grobnici Tomašica, na samo desetak kilometra zračne linije od njenog doma, pronađene kosti njene djece – šest sinova Senada, Sejada, Nihada, Zilhada, Zijada i Nishada.
Iz Njemačke je došla s preživjelim sinom Suvadom (48). On nad majkom neprestano bdije otkako je čula vijest. Još je u šoku. Suze je prate pune 22 godine, ali nam sad govori “da joj u životu nikad nije bilo teže”.
– Mislila sam, opet, da mi je neki ostao živ. Mislila sam da je ostao bilo koji živ, ali nije nijedan. Sad je to pravo… Gore mi je nego kad su nestali. Našla sam ih, eto, pa zakopat ću ih da znam gdje su mi… Drugo nema šta više – rekla nam je jučer u Zecovima majka Hava.
Ona ne zna gdje je najstrašnije mjesto u Evropi – Tomašica. Kaže da će joj sad ostati u sjećanju i da će je pamtiti dok je živa.
– Da je to jedno, dvoje djece, ali nestala čeljad, nestala kuća. Pobilo ih. Da ja imam srca da njih dočekam mrtve… a sad da dočekam kosti njihove. Što treba da oni mene spuštaju i da mi prave mezar kad sam ja dočekala da svoju djecu sahranjujem. To je teško, preteško. Ode srce, ode sve. Tijelo mi trne – govori Hava Tatarević.
Sad ima samo jednu želju – da pogleda u oči one koji su pobili njenu djecu.
– Da ima ko kazati ko ih je pobio, da znam, da mu ja kao majka pogledam u oči. E, to da mi je čuti… samo to mi je još jedina utjeha – kaže majka Hava, koja je u potrazi sa svojom djecom okom i rukama pregledala sve masovne grobnice, pregledala odjeću, dala krv na analizu.
Hava Tatarević neće ići u Centar Šejkovača kod Sanskog Mosta, gdje su smješteni posmrtni ostaci njenih šest sinova. Otići će Suvad. On nam kaže da za oca Muharema još ništa ne zna, ali da se pretpostavlja da su i njegove kosti u Tomašici.
– Njega nema, kao ni komšija iz ove tri kuće. Iz ovih nekoliko kuća 13 ljudi – kaže Suvad.
Dodaje da su mu osjećaji trenutno pomiješani. I teško mu je, ali i osjeti olakšanje što su njegovi najmiliji nađeni.
– Da se to riješi. Najgore je bilo čekanje. I svakakve priče. Ovdje su, ondje, zapaljeni su… Najgore je bilo što nisam znao hoću li ih naći – priča Suvad.