Školu je zamijenio kasarnom, kafić ratnom linijom i umjesto sa vršnjacima u podrumima, dane je provodio jurišajući s puškom na daleko opremljenijeg i obučenijeg neprijatelja. Almir Garbo samo je jedan od mladića koji se maloljetan, sa 15 godina, priključio borcima Armije BiH.
– Nisu mi trebali nikakav poziv ni poseban motiv. Moj dom, moj grad, moja država bili su napadnuti. Napadnuti smo nespremni, pa zar to nije bilo dovoljno da svi koji smo mogli nositi pušku to i učinimo, kaže Garbo, koji je svoj ratni put započeo u Švrakinskoj četi, a nastavio u 101. motorizovanoj brigadi, manevarskoj četi 102. motorizovane brigade, zatim 143. MBR, antiterorističkoj četi Vojne policije, dok je kraj rata dočekao u Petom korpusu na ratištu Arapuša, prema Prijedoru i Banjoj Luci.
Šesnaestog juna 1993. godine Garbo je izgubio oca, također pripadnika Armije BiH, ali ni to ga nije pokolebalo, nastavio je koračati stazama heroja BiH.
Vrhunski ratnik
– Na početku rata najveća opasnost mom naselju i narodu prijetila je od vojnika JNA iz kasarne “Viktor Bubanj”. Strahovali smo da će zauzeti kompletan donji dio grada i spojiti se sa Dobrinjom i Lukavicom. Kada je ta opasnost prošla, išao sam sa ratišta na ratište, tamo gdje je bilo najopasnije, najzahtjevnije, najstrašnije. Nije mi vodilja bila mržnja prema neprijatelju, nego ljubav prema domovini i slobodi, ističe Garbo.
Mladost i nedovoljno iskustva u kombinaciji sa žalom za ubijanim sunarodnjacima i zločinima koji su činili neprijateljski vojnici od njega je napravilo vrhunskog ratnika. Bio je jedan od onih za koje ništa nije bilo nemoguće. Prodirao je tamo gdje je bilo najpotrebnije, ulazio duboko u agresorske položaje, izviđao, borio se prsa u prsa.
A, danas….
– Teže mi je nego ikada u životu. Niko te ne želi blizu sebe, svi nas odguruju, kao da nas se stide, kao da maloljetnika nije bilo u redovima Armije BiH, a svi znaju da jeste. I svi znaju da smo mi bili najhrabriji, najbolji, najuspješniji borci. Ali, šta danas imamo od toga, pita se Garbo.
Garbo, danas 37-godišnjak, ima suprugu i sedmogodišnjeg sina. Ima i tri dijagnoze, koje su, prema njegovim riječima, neizlječive. Boluje od PTSP-a, emocionalno je nesređena ličnost i ima trajnu promjenu ličnosti na tlu psihotraume. Liječi se na Klinici za psihijatriju KCUS-a i trebao bi biti stalno pod propisanom terapijom.
– Doktori ne mogu učiniti ništa. Moja terapija košta 405 KM, a ja taj novac nemam. Onda mi daju zamjene koje izazivaju još veće probleme, čine me agresivnim. Mi, maloljetni borci, hodajuće smo tempirane bombe, a svi pred tim zatvaraju oči, kaže Garbo.
Tamni rovovi
– Kada sam trebao uživati u ljubavi, pažnji, miru i toplini, ja sam gledao ubijene drugove, skupljao dijelove njihovih tijela po bh. bespućima, igrao se puškama i bombama u hladnim, mokrim, tamnim rovovima. A naši zakoni kažu da se PTSP mogao dijagnosticirati do 1997. godine, te su jedino osobe koje su do tada imale ovu dijagnozu u mogućnosti dobiti i invalidninu na osnovu te bolesti. U prava uvode one protiv kojih smo se saborci i ja borili u Krajini, a nama ne daju ta prava. S obzirom na ovakvo zdravstveno stanje, ne mogu dobiti posao nigdje, a država mi ne daje ništa, nikakvu drugu mogućnost. Moj život je agonija, kaže Garbo.
Garbo je i nakon rata bio pripadnik Armije BiH, sve do 2000. godine kada je zbog iskazivanja nervoze, psihičkih smetnji i depresije demobilisan. Potpisao je ugovor u kojem se Ministarstvo odbrane obavezuje da će mu naći adekvatan posao ili isplatiti otpremninu, ali do toga do danas nije došlo.
– Gdje god da krenem, kažu mi, najavi se, čekaj, pozvaćemo te… Najavio bih se ja 1992. godine, ali nisam mogao kod tih ljudi, jer ovih koji danas vladaju državom tada nije bilo ovdje, ističe Almir Garbo.
Prema nezvaničnim podacima, u redovima Armije BiH bilo je oko 2.500 maloljetnih boraca.