Cijena jednoga vaganja iznosi skromnih deset feninga.
Mostarac Zlatko Šehović na neobičan način, vagajući ljude, nastoji zaraditi za život. Ovog šezdesetčetverogodišnjaka sudbina je natjerala snalaziti se i na ovaj način jer za fizički rad više nije sposoban, piše Dnevni list.
Cijena jednoga vaganja iznosi skromnih deset feninga. Od aprila prošle godine, od kada Zlatko vaganjem uslužuje građane, može ga se vidjeti na Korzu, pored Španskog trga ili malo niže, na nogostupu pored hotela “Bristol”.
“Na neki način moram preživjeti. Nema posla, a više ni fizički nisam sposoban raditi teške poslove. Došao sam na ideju da vagam ljude u gradu kako bih osigurao osnovne potrepštine za život. Ne mogu se pohvaliti a niti požaliti. Pokušavam se snaći kako zna i umijem”, priča Zlatko.
Njegova zarada ovisi o želji građana da se izvažu, ali i o vremenskim uslovima zbog kojih često ne može izaći na ulicu.
“Nekada se može dobro zaraditi, ali kad je loše vrijeme, to nije moguće. Tada nema ni ljudi koji bi se htjeli izvagati. U tim danima nemam radi čega niti izlaziti na ulicu”, kaže Zlatko.
Iako mu mnogi građani za jedno vaganje često daju i više od zadane cijene, postoje i oni koji nemaju niti toliko.
“Ponekad vagam i besplatno. Ima ljudi koji nemaju novca za platiti i takve nikada ne odbijem. Njih važem besplatno”, kaže Zlatko. Iako ga život ne mazi, on nije pesimist.
“Živim kao i svako danas. Nije lako, ali se borim i zaradim. Kada imaš samo onoliko da osiguraš osnovne životne potrebe, a to je da imaš krov nad glavom i šta pojesti, pa ti i ne ostane za nikakve luksuze, onda shvatiš kako ti je za sreću potrebno malo”, kazao je Zlatko
U mladosti se bavio nogometom. Završio je Četvrtu osnovnu školu, a potom Učiteljsku gimnaziju. Priča kako su ga u školi svi voljeli. Nakon završene srednje škole zaposlio se kao vozač u Autoprevozu gdje je dugo vremena radio. Ovaj uporni čovjek ima 15 godina radnog staža, ali nema dovoljan broj godina kako bi stekao pravo na mirovinu. Teško je ranjen tokom rata, 90-postotni je invalid, ali mu je invalidnina prije nekoliko godina ukinuta.
“Nedostaje mi još godina dana do starosne mirovine, a nekako moram preživjeti. Ranjen sam u desnu nogu u ratu, ali su mi tu invalidninu prije četiri godine ukinuli. Od tada se snalazim sam. Od svega je najvažnije da sam ipak donekle zdrav i sretan. Sve ostalo se može nekako podnijeti”, zaključio je Zlatko.