Smještaj u Domu za penzionere u Banja Luci, javnoj ustanovi koja djeluje po ekonomskim principima, za Nadu Stuhli nije bilo pitanje izbora, jer uslugu kakva joj je bila potrebna nije mogla dobiti ni u jednom od kolektivnih centara, niti u bolnici
– Već sam umorna od cijele te priče, govori nam Nada Stuhli, predsjednica Udruženja distrofičara iz Doboja, dok se polako okreće prema nama u svojim elektro-motornim kolicima, piše zurnal.ba
– Dug od 7.000 maraka Domu za penzionere u Banjaluci sam skoro otplatila, uz pomoć prijatelja. Ostalo je još oko 700 maraka, ali sam se dogovorila sa Domom da to kasnije otplatim, kaže Nada o dugu za smještaj u ovoj javnoj ustanovi u kojoj je provela sedam mjeseci nakon poplava.
Smještaj u Domu za penzionere u Banja Luci, javnoj ustanovi koja djeluje po ekonomskim principima, za Nadu Stuhli nije bilo pitanje izbora, jer uslugu kakva joj je bila potrebna nije mogla dobiti ni u jednom od kolektivnih centara, niti u bolnici.
– Ja sam se obraćala i ovdje u Doboju u Centar za socijalni rad i Opštini da mi pomognu, a od njih sam dobila odgovor da ovdje imaju nužni smještaj koji su mi nudili u Domu penzionera, gdje su još uvijek izbjeglice, s tim što bih ja sama morala da osposobim i okrečim prostoriju u kojoj bih bila smještena. Kasarna u bolnici je također nešto primala, ali je očigledno da sve to nije pripremljeno za ovakve situacije i da jedan invalid ne može otići u takav kolektivni smještaj, kaže Stuhli za Žurnal i dodaje da nije bježala od smještaja u kolektivnom centru, ali da “ovakvi kao ja, jednostavno ne mogu biti u kolektivnom centru”, te da nije jedina.
Među takvim osobama je bilo i djece sa posebnim potrebama, posebno onih sa kombinovanim poremećajima, koji ne mogu u gužvu i koji također nisu mogli ići u te centre, već su morali biti smješteni kod prijatelja ili familije.
– Ja nisam birala ekskluzivno mjesto, ali za mene je bilo faktički nemoguće biti u takvom smještaju. Kako ćete ići u toalet koji nije prilagođen; kako će vas tu neko dizati i smiještati?, pita predsjednica Udruženja distrofičara.
Kao i mnoge Dobojlije, Nada je u posljednji minut izbjegla sigurnu smrt. Spasili su je studenti koji su živjeli u njenoj zgradi, i koji su je iznijeli na treći sprat, prema savjetima koje im je davao Nadin zet. Sa studentima je nekoliko dana ostala “zarobljena”, sa minimumom hrane i vode. Odatle je Nada evakuisana u bolnicu u Tešnju, a zatim odlazi u Teslić.
– Na radiju su pozivali da stari i iznemogli dođu u Dom penzionera u Banjaluci. Bio je javni poziv i odlučila sam otići tamo, kaže Nada Stuhli.
Po dolasku u Banjaluku, pravnica Doma penzionera joj je objasnila da će prva dva mjeseca smještaja biti besplatna, a da će se za kasnije dogovoriti. Samo desetak dana kasnije, Nadu su pozvali da potpiše ugovor kojim se obavezuje da će smještaj plaćati 1.000 KM mjesečno, a priča o dva mjeseca besplatnog smještaja, pala je “u vodu”.
– To je ono što me najviše boli. Ja se zaista ne mogu žaliti na kvalitet usluge i smještaja. Čak nisam ni znala da takvu uslugu uopšte mogu dobiti u BiH, kaže Nada.
– Ali postoji Zakon o zaštiti i spasavanju u vanrednim situacijama Republike Srpske koji u članu 78 tačno kaže da se “troškovi zbrinjavanja ugroženih, nastradalih i izbjeglih lica nadoknađuju iz budžeta opština, odnosno grada na čijem području je organizovano zbrinjavanje, iz budžeta Republike i iz sredstava solidarne i humanitarne pomoći”, citira Nada Stuhli, još jednom naglašavajući da je bio javni poziv i da smještaj u Domu penzionera u Banjaluci za nju nije bilo pitanje izbora.
Ovo je samo jedan u nizu problema sa kojima se Nada Stuhli, ali i druge osobe sa invaliditetom, suočila u vrijeme poplava. Prvi problem, o kojem se mnogo govorilo, jeste da građani u poplavljenim područjima nisu na vrijeme obavješteni o onome što se sprema. Istraživanje Žurnala je pokazalo da su MUP-ovi u Doboju i Maglaju na vrijeme spasili svoja vozila, umjesto da su obavještavali i spašavali građane.
– Mi još uvijek razgovaramo o tome što se desilo i razmjenjujemo neka iskustva. Kada sam se vratila u Doboj, iz razgovora sam saznala da MUP nije jedini koji je spasio svoja vozila. Znači da su neku informaciju imali. Ne znam šta bih vam o tome rekla. Samo znam da je sve zakazalo – od predsjednika mjesne zajednice, od predsjednika etažnih vlasnika, kaže Nada u razgovoru za Žurnal.
Jedno od obrazloženja zbog čega se sirene nisu oglasile je zbog toga da se, navodno, ne bi napravila pometnja.
– Mislim da to nije realno, jer ako je katastrofa na pomolu, normalno je da se ljudi uspaniče još i više ako nisu pripremljeni. Bilo je vremena, da su se sirene oglasile na vrijeme. Moglo je dosta toga da se spasi. Znam to i po sebi. Da su oglasili na vrijeme, mogli smo spasiti lična dokumenta i još mnogo toga. To je posebno važno za osobe sa invaliditetom – da smo znali na vrijeme, mogli smo se spašavati, na vrijeme bih prešla na sprat, ne bi nastala takva panika. Sva sreća je što se to nije desilo u noći. Da se to desilo preko noći, sasvim sigurno se ne bismo mogli organizovati da ustanem iz kreveta, sjeća se predsjednica Udruženja distrofičara.
Nada Stuhli je, zahvaljujući studentima, uspjela spasiti svoja elektro-motorna kolica i kompjuter. Međutim, naglašava da je zakazala organizacija akcija spašavanja.
– Da je bilo organizovano, možda su mi mogli još nešto donijeti. Tada se predsjednik etažnih vlasnika pobunio, čula sam ga, uz riječi “zatrpaše sve gore”. Mislim da bi predsjednik etažnih vlasnika trebao znati barem osnovne znakove uzbunjivanja i imati smisla da organizuje evakuaciju, posebno ukoliko u zgradi ima bolesnih, nemoćnih ili nepokretnih osoba. Trebalo bi barem pokucati ljudima na vrata. To je osnovna kultura i red, kaže Nada i tvrdi da je nedopustivo da osobe sa invaliditetom u takvoj situaciji budu prepuštene na milost i nemilost.
U jednom slučaju, ovakav manjak organizacije, ali i ljudske nebrige, značio je – smrt. Nadin komšija, također nepokretan, utopio se u stanu, u svom krevetu. Niko od komšija nije pokušao da ga spasi.
– Tog jutra je njegova kćerka otišla u Modriču, jer je morala podići njegov zdravstveni karton da bi mu ovdje mogla podizati lijekove. Ona je otišla rano ujutro, a on je ostao u stanu i utopio se. To mi je strašno. Ne mogu da vjerujem da od komšija niko nije znao da je čovjek unutra. Ako ćemo biti prepušteni sami sebi i da nas nije briga za prve komšije, moraju ljudi koji su predsjednici ili mjesne zajednice ili etažnih vlasnika, znati ko im je u zgradi, tvrdi Nada Stuhli i kaže da ne zna šta bi bilo sa njom da nije bilo njenog zeta i studenata koji su joj pomogli.
Nekoliko dana prije toga sam se srela sa njegovom kćerkom koja me je pitala da li imamo neka invalidska kolica kako bi oca mogla ponekad izvesti napolje. Mi smo pronašli kolica koja je kolega iz Udruženja njima trebao donijeti na dan poplave.
Dodaje da oko ljudi sa invaliditetom treba i znati.
– Ljudi i kada imaju i volju i želju da pomognu, ako na pogrešan način ponesu kolica, može doći do veće katastrofe. Mogu ispasti iz kolica, mogu se oni povrijediti. To nije velika nauka, ali ipak treba imati vještinu. Moj zet je objasnio studentima šta i kako treba, jako brzo su me izvukli. Voda je već bila u haustoru. Bilo je pitanje sekundi, prisjeća se Nada.
U danima nakon poplave, zakazala je i organizacija dostave humanitarne pomoći za osobe sa invaliditetom. Oni nisu mogli otići u Crveni krst ili negdje drugo da preuzmu pomoć. Ako bi i sišli sa kolicima, nisu se mogli kretati ulicama. U redovima za pomoć su bile gužve. Kada kamion stane na sred ceste i ljudi se skupe, onda jedan invalid, ako je i na nogama, ne može ići u tu gužvu, jer je dovoljno da ga neko samo malo gurne.
– Mi smo, maltene, ostali uskraćeni za hranu i vodu, osim ako nismo imali nekog da za nas hoda. A ko će za nas hodati, kad je taj neko obavezan prema osobi koju je prihvatio? Morali su sređivati svoje stanove, ili u nekim slučajevima, ako su u rodu sa osobom sa invaliditetom, onda su čistili i stanove invalida. To je bilo jako naporno i mislim da tu uopšte nismo bili organizovani, kaže Nada.
Osobe sa invaliditetom suočile su se i sa problemom potvrde boravka u kolektivnom smještaju – s obzirom na njihove specifične potrebe, većina je bila smještena kod porodice ili prijatelja, a bez potvrde o boravku u kolektivnom centru – nisu mogli dobiti sredstva iz donacija za rekonstrukciju stana.
– Tu je došlo do nekih nelogičnih stvari koje bi u budućnosti zaista morale biti ispravljene. Kolektivni smještaj nije isto za ljude koji su zdravi, koji hodaju i za nas koji ne možemo. Ako smo bili smješteni u porodicama, onda bismo barem trebali imati prava kao i ostali koji su bili smješteni u kolektivnim centrima, kada je u pitanju obnova stana ili nešto drugo, vjeruje Nada Stuhli.
Vlada RS nije imala sluha za kampanju Saveza distrofičara RS da se osobama sa invaliditetom koje su žrtve poplava dodijele sredstva od 2.500 KM, po principu vaučera koje je Fond solidarnosti RS dijelio poplavljenima. Savez je imao ideju da ta sredstva budu namijenjena za nabavku novih ortopedskih pomagala, ali ova inicijativa nije prošla.
– Nama su svima uništena ortopedska pomagala – od kreveta koji sam košta oko dvije hiljade KM, a da ne govorim gdje su dizalice, gdje su kolica ko nije uspio da izvuče, kaže Nada Stuhli.
Osobe sa invaliditetom i u normalnim uslovima imaju problema sa nabavkom ortopedskih pomagala bez kojih bi bili prikovani za krevet.
– Kada osoba sa invaliditetom ostvari pravo na elektro-motorna kolica, onda nema pravo na obična kolica. Ja slučajno da nisam imala svoja obična invalidska kolica, ne znam ko bi mene izveo iz stana. Ono što mi pokušavamo sada jeste da svi obavezno moraju imati i jedna i druga kolica, jer se elektro-motorna kolica često kvare, a kada se to desi, onda ste u situaciji da ostanete ležati u krevetu, kaže Nada i dodaje da su pomagala neprilagođena, nepristupačna i teško se ostvaruju preko Fonda zdravstva, a jako su skupa.
– Na jedna elektro-motorna kolica imate pravo svakih 14 godina, a dobijete najslabija, najjeftinija kolica, kao i sva druga pomagala, od dizalica i drugih stvari koja su potrebna da biste uopšte mogli normalno funkcionisati.
Iako su se i Nada i njene kolege vratili u svoje stanove, uglavnom obnovljene iz donacija, još uvijek im dosta toga nedostaje za normalan život. Nada Stuhli navodi primjer baterije za dizalicu koju može nabaviti samo iz Njemačke, a koja košta 850 KM.
Udruženja osoba sa invaliditetom vode stalnu borbu da se i grad i objekti prilagode potrebama osoba sa invaliditetom. Iako je centar Doboja, po riječima Nade Stuhli, zadovoljavajuće prilagođen, još uvijek imaju problem prilagođavanja stambenih objekata.
– Ljudi izbjegavaju da uzmu naša iskustva, da dođu i pitaju kako treba da izgleda nagib prilaza, koliki je procenat tog nagiba, pa naprave nešto što samo zadovoljava formu. Onda to izgleda gore nego da nisu napravili ništa. Popravljanje takvih prilaza košta još više. Standardi postoje, propisi postoje, treba se toga pridržavati, a i mi smo tu na raspolaganju, kaže Nada.
Nada Stuhli, predsjednica Udruženja distrofičara iz Doboja, svoju borbu za prava i normalan život osoba sa invaliditetom nije prekidala ni u vrijeme poplava. Iako je ostala i bez stana i bez egzistencije, jer je u poplavama totalnu štetu pretrpjela i štamparija Udruženja koja je upošljavala osam radnika, od čega pet osoba sa invaliditetom, već je iz Doma penzionera u Banjaluci uspostavila kontakte sa donatorima i počela pisati projekte kako bi pomogla svojim kolegama.
– Ostala sam bez stana, bez egzistencije, bez posla u tom momentu i sa sviješću da ću sve što sam izgubila morati ponovo da platim. U tim prvim momentima niko nije znao kako će te donacije ići, posebno s obzirom na neka prethodna iskustva da to sve može da se odulji. Kako ćete? Šta ćete? Što se tiče same usluge u Domu, to je stvarno bilo za svaku pohvalu. Imala sam mogućnost interneta, tako da sam odmah stupila u kontakte sa ljudima, pisala projekte, tražila pomoć i to je velika stvar, da sam se mogla odmah uključiti u posao. Uspjeli smo dosta pomoći našim članovima, i još uvijek radimo na tome, jer smo izgubili sve. Ostali su samo zidovi. Više nemaš ni daske za meso, kaže Nada.
Zahvaljujući donatorima, obnovljena je i štamparija i ponovo su počeli sa radom. Sada se ponovo bore za tržište nakon pauze od godinu dana.
Kroz nevladin sektor pokušavaju da apeluju da predsjednik etažnih vlasnika ne bi trebao da bude čovjek koji nije u stanju da organizuje ili barem obavijesti stanare u slučaju vanredne situacije. Pripremaju i konferenciju o osobama sa invaliditetom u slučajevima elementarnih nepogoda.
– To bi, za početak, bio jedan okrugli sto koji bi bio organizovan u Doboju. Mislimo otići i u druge gradove u kojima se desila katastrofa i završnu konferenciju održati u Banjaluci. Želja nam je da prođemo kroz te gradove i vidimo kakva su iskustva naših kolega u Šamcu, Modriči… Sa zaključcima planiramo ići prema Vladi Republike Srpske i vlastima Bosne i Hercegovine. Na ovim debatama ćemo čuti iskustva koja je prikupila naša koleginica u Izraelu. Kaže da tamo ima tačno raspoređeno ko, gdje, kada i kome ide kada se desi vanredna situacija, najavljuje Nada Stuhli.
Život i borba se nastavljaju, ali strah od kiše i novih poplava je još uvijek prisutan.
– I sada mi je strašno kada pada kiša. Kada sam bila u Domu penzionera u Banjaluci, još je bilo kiše i Vrbas se počeo izljevati. Moja prijateljica iz Banjaluke, koja je također u kolicima i živi blizu Vrbasa, odmah sam je nazvala i rekla joj “Nemoj da čekaš da ti dođe pred vrata, ne shvataš koja je to brzina”. U Domu sam bila na trećem spratu, pa vam ima ko i pomoći, ali kući kad sam se vratila, pošto živim u prizemlju, čim pada kiša razmišljam: Bože, koga mogu zvati, da li mi je zet tu? Ima li tih studenata gore? Nemam nikog na koga se mogu osloniti u takvom slučaju, nego ste na milosti nekoga ko se tu zatekne, kaže Nada Stuhli, predsjednica Udruženja distrofičara iz Doboja, za kraj našeg razgovora.