Za četiri godine 17 Indijaca se u matičnom uredu u Vrbanji na neviđeno oženilo Ukrajinkama, Litvankama, Kazahstankama, a jedan od ovih brakova izazvao je međunarodni skandal.
Nijedan od 17 mladoženja iz Indije nije nikad kročio u Banja Luku, niti stao pred matičara u Vrbanji. Sa mladenkama, najčešće njemačkim državljakama, porijeklom iz zemalja bivšeg SSSR-a ili Azije, koje takođe nemaju nikakve veze sa Banja Lukom i BiH, brak su sklapali preko punomoćnika, prenosi portal Banjalukalive.
Svih 17 brakova je sklopio isti matičar, a na svim vjenčanjima pojavljuju se sudski tumač iz Banja Luke Mira Marinković i njen suprug Miroslav – i to kao prevodioci, punomoćnici, kumovi, ili čak u više uloga istovremeno.
Za ova bizarna vjenčanja javnost je prvi put saznala 2012. Tada je minhenski Zidojče Cajtung objavio da su njemačku državljanku, koju su nazvali pseudonimom Ana, 2008. u Banja Luci bez njenog znanja i pristanka udali za Indijca.
Sudski vještak u Minhenu je utvrdio da je njen potpis bio falsifikovan, a “mladenka” je dokazala da na dan vjenčanja nije bila u Vrbanji, nego na poslu u Njemačkoj. Mediji u RS su tada prenijeli da je navodna Ana Banjalučanka, ali “Euroblic” saznaje da se ustvari radi o Ludmili Z. iz Kazahstana, državljanki Rusije i Njemačke, te da njen slučaj nije jedini. Ona je priznala da je 2008. “tražila partnera preko ilegalnih agenata za upoznavanje”, te da je zbog toga “jednoj čistačici na željezničoj stanici u Minhenu dala svoj pasoš da ga iskopira”!
Da li je Ludmilin pasoš umjesto u kopirnicu stigao pred matičara u Vrbanji, gdje se druga žena predstavila kao ona, i ko je organizovao ovo i slična vjenčanja? Na ova pitanja trebalo je da odgovori istraga, ali je ona završena prije nego što je počela.
“Matičar, koji je sklopio ovaj brak, 2013. je preminuo, pa istraga nije ni otvorena”, kaže Mira Miletić iz Okružnog tužilaštva. Sa istim obrazloženjem, slučaj je ekspresno zataškan i u Gradskoj upravi. Dušan Čajić, koji je kao odbornik prisustvovao ovom vjenčanju, tvrdi da “nije primijetio ništa neobično”, iako je mladenkin prevodilac bila Mira Marinković, a mladoženjin punomoćnik njen suprug.
Slična kombinacija ponavljana je više puta. Matičar, koj je do marta 2012. službovao u Vrbanji, kako tvrde izvori lista, “nije bio naročito vješt u svom poslu”. U Banja Luku je izbjegao iz Bihaća, a posao je, kao izbjeglica i otac poginulog borca, navodno, dobio po preporuci Slobodana Gavranovića.
“U MK Vrbanja od 2007. do 2012. je sklopljeno 17 brakova gdje su oba bračna druga bili strani državljani, a jedan od bračnih drugova nije bio fizički prisutan. Kao punomoćnik 14 puta se pojavljuje Miroslav Marinković, a tri puta Mira Marinković”, potvrdio je Slavko Tanasić, načelnik nadležnog odjelenja u Gradskoj upravi. Na nekim vjenčanjima Miroslav Marinković bio je i kum i mladoženjin punomoćnik, a nepozantim Indijcima je nekoliko puta kumovao i izvjesni Milan iz Debeljaka.
I dok upućeni sumnjaju da se u vrbanjskim slučajevima radi o fiktivnim vjenčanjima, organizovanim na relaciji Minhen – Banja Luka, Mira i Miroslav Marinković tvrde da nemaju pojma o tome.
“Ne znam otkud ti ljudi u Vrbanji, ali mi smo dolazili na poziv matičara”, rekli su kratko Marinkovići.