Za nacističke i ustaške falange samo broj, za svoj narod heroj i primjer stradanja i mučeništva, Mirjana Stojanović, posljednja banjalučka logorašica koja je preživjela nezamislive torture zloglasnog logora “Aušvic” i “Sajmište”, preminula je 7. februara u 93. godini, a sahranjena je juče na groblju “Sveti Pantelija” u svom gradu.
Mirjana je rođena u Ljubiji-Rudniku (današnja Ljubija) daleke 1923. godine, a pobjegla je sa vojskom ispred ustaškog terora i kao bolničarka sa ranjenicima preživjela najteže njemačke ofanzive. Zarobljena je kod Sarajeva 1942. godine, odakle je odvedena u “Aušvic” u kome je izgubila majku. Ali, Mirjana preživljava laboratoriju zloglasnog doktora Jozefa Mengelea, odakle je prebacuju u radni logor “Ravensbrik”. Na njenoj lijevoj podlaktici i poslije toliko godina stajao je podsjetnik da su ustaše i nacisti Srbe, Jevreje i druge smatrali samo brojem, tako da ona tada nije bila Mirjana, nego samo broj 58224.
Po dolasku iz “Aušvica” živjela je u Banjaluci sa Nadeždom Maslešom, sestrom narodnog heroja Veselina Masleše, a odlikovana je brojnim priznanjima. Između ostalog, dobitnik je i Plakete grada Banjaluka koja se dodjeljuje povodom 22. aprila – Dana oslobođenja grada, odlikovana je medaljom za hrabrost, kao i ordenom sa srebrnim vijencem. Oni koji su je poznavali mahom su istakli da se radilo o osobi nevjerovatno vedrog duha, pogotovo s obzirom na ono što je preživjela.
“Mirjana je bila naš član godinama. Radilo se o divnoj osobi, uvijek nasmijanoj, prihvaćenoj u društvu i nevjerovatno snažnoj. To pokazuje i podatak da je po dolasku iz logora upisala upravnu školu i s lakoćom je završila, te kasnije život posvetila radu s djecom u banjalučkom Centru za socijalni rad”, kazala je Dobrila Kukolj, predsjednica Udruženja logoraša Drugog svjetskog rata Banjaluka i istakla kako je bila jedina žena Banjalučanka koja je preživjela “Aušvic”.
Mirjana svoju djecu nije imala, a jedini bliži rod koji ju je juče mogao ispratiti, pored članova Udruženja logoraša Drugog svjetskog rata je Nikola Stojanović, brat od strica, koji je i održao govor na sahrani, u kojem je, između ostalog, istakao kako Mirjani borbeni duh nije dao mira ni pod stare dane. Kada su je godine već debelo savladale, svoj doprinos je davala u borbi za prava logoraša, umjesto da uživa u starosti.
“Od rane mladosti nije imala sreće jer je sa samo sedam mjeseci ostala bez oca, po kojem sam ja i dobio ime. O svom vremenu u ‘Aušvicu’ je pričala, nije ćutala, iako se radi o najvećim užasima koje čovjek može uraditi drugom čovjeku. Tako su je jednom prilikom u grupi žena poveli na spaljivanje, ali kako je Mira bila sitna, jedna žena ju je strpala u korpu, sakrila i spasila od sigurne smrti”, rekao nam je Stojanović.