U Japanu bilježe rekordan broj zahtjeva za odštetama zbog smrti od previše rada, fenomena zvanog “karoši”, koji sve više zahvata mlade radnike oba pola, prenose mediji. Potražnja za radnom snagom najviša je od 1991. godine, što bi premijeru Shinzu Abeu trebalo pomoći da uključi što više ljudi na tržište rada i time neutralizuje posljedice starenja stanovništva.
Ali, zbog labave primjene zakona o radu neke firme previše iskorištavaju svoje radnike, što nekad završi tragičnim posljedicama. U protekloj je fiskalnoj godini dostignut rekordan broj zahtjeva za odštetom zbog “karoši”, njih 1456, objavilo je japansko ministarstvo rada, najčešće unutar sektora u kojima hronično fali radnika, poput zdravstva, javnih službi, špedicije i građevine.
Glavni tajnik nacionalnog vijeća za žrtve karošija Hiroshi Kavahito smatra kako je stvarna brojka vjerovatno deset puta veća, ali vlasti nerado priznaju te incidente. “Vlada je organizovala mnoge simpozije i napravila postere o ovoj temi, ali to je samo propaganda”, rekao je Kavahito, dodajući kako je jedino rješenje manji broj radnih sati, a tu vlada ne čini dovoljno.
Kavahito se kao odvjetnik bavi karošijem od 1980. godine i tvrdi kako su prije u 95 odsto tih slučajeva bili sredovječni muškarci u kancelarijskim poslovima, ali kako danas 20 odsto otpada na žene. U Japanu ne postoji zakonsko ograničenje broja radnih sati, a ministarstvo rada prepoznaje dvije vrste karošija – smrti kao posljedice kardiovaskularnih bolesti povezanih sa pretjeranim radom te samoubistva zbog poslovnog stresa.
Tako će se smrt od krvnožilnih bolesti smatrati karošijem ako je radnik radio preko 100 prekovremenih sati u prethodnom mjesecu ili 80 prekovremenih sati u dva ili više mjeseca zaredom u zadnjih šest mjeseci. Samoubojstvo će se klasifikovati kao karoši ako je radnik radio više od 160 prekovremenih radnih sati u jednom mjesecu ili više od 100 sati tri mjeseca zaredom. Samoubistva uzrokovana poslom porasla su 45 odsto među mladima do 29 godina, te oko 39 odsto među ženama, pokazale su statistike ministarstva rada.
Problem se pogoršava podjelom japanske radne snage na dvije odvojene kategorije – stalno zaposlene, te one s ugovorima na određeno vrijeme, što su najčešće žene i mladi. Advokati i aktivisti upozoravaju kako poslodavci namame pa prevare radnike, oglašavajući posao sa punim radnim vremenom i razumnim brojem radnih sati, da bi kasnije kandidatima ponudili ugovor sa dužom satnicom, često sa neplaćenim noćnim smjenama i vikendima.
Mladi radnici na to često pristaju na to zbog nedostatka iskustva, dok žene to čine jer se pokušavaju vratiti na tržište rada nakon trudnoće, pa misle da će teško dobiti priliku negdje drugo, smatraju aktivisti. Emiko Teranishi, predsjednica grupe za podršku “Porodice sa karošijem”, kaže kako dobija mnogo tužbi na taktike zapošljavanja, poput firmi koje novim radnicima govore kako njihova plata uključuje 80 prekovremenih sati, pa će morati vratiti novac poslodavcu ako će raditi manje.
“U takvom sustavu neki ljudi ne zarade ni minimalac”, rekla je Teranishi, čiji je suprug izvršio samoubistvo nakon prekovremenog rada. Takve zloupotrebe u zadnjih deset godina postale su toliko česte da su mediji neke firme stavili na crne liste.
Profesor Hirozaku Ouchi prošle je godine pisao o takvim firmama, nakon što je shvatio da su neki njegovi studenti zlostavljani na svojim privremenim radnim mjestima. Dodaje kako ministarstvu rada nedostaje ljudi koji bi istraživali tužbe. Neimenovani inspektor rada priznaje da njegovom odjelu nedostaje ljudi, ali da vlada svake godine čini korake kako bi dovela nove.
Odbio je dati svoje ime zbog toga što mu nije dozvoljeno govoriti za medije. Broj radno aktivne populacije u Japana u padu je od sredine devedesetih godina, što bi inače trebalo dovesti do toga da firme poboljšavaju radne uslove kako bi privukle radnike, ali Ouchi kaže kako se to ne događa zbog toga što im je dopušteno izbjegavati pravila. “To je način da firme zadrže niski trošak rada, ali je i put prema smrti od previše rada”, zaključuje Ouchi.