U Indiji se godišnje dogodi oko 1.000 napada kiselinom, a moguće je da je brojka i veća. U sjeni Taj Mahala, skupina žrtava odlučila se okupiti i otvoriti svoj kafić.
Ali isto tako javno progovoriti o onome što im se dogodilo i upozoriti svijet na stravičnu praksu u njihovoj zemlji. Na ulazu u kafić dočekaće vas 15-godišnja Doli.
“Ja sam ovdje najmlađa i najneposlušnija”, govori sa osmjehom mlada djevojka čijem je pozivu da uđete u kafić nemoguće odoljeti. Prije tri godine neko joj je pokušao “obrisati” osmijeh s lica. Iako nije uspio u tome, ne možete ignorisati pogled na oštećeno tkivo na njenom licu. A sve je počelo kad je dvostruko stariji muškarac iz njenog komšiluka nije želio ostaviti na miru. Počeo je da prati 12-godišnju djevojku, da joj dobacuje svašta i pokušavao je da odvede u krevet.
Jednog dana se jednostavno pojavio u njenoj kući dok se igrala s drugom djecom. “Potrčala sam prema svojoj sobi, ali bacio mi je kiselinu u lice. Počelo je da me peče, pa sam vrištala i drala se.” Dolina porodica joj je odmah zapljusnula lice vodom i hitno su je odveli u bolnicu. Zahvaljujući brzoj reakciji ljekara isprali su joj oči i uspjela je da sačuva vid.
Ali Doli je zauvijek “obilježena” i ima problema sa disanjem, jer su joj oštećene nosnice. Prisjeća se trenutka kad je došla kući iz bolnice i kad se prvi put pogledala u ogledalu.
“Mama mi to nije dopuštala i stalno mi je govorila da sam i dalje prelijepa. Govorila mi je da ću pogledati u ogledalo kasnije. Ali tada je moja sestra slučajno stavila ogledalo pred mene i ugledala sam svoj odraz. Plakala sam, vrištala i zavijala. Mislila sam da bi bilo bolje da sam umrla.” Doli je nakon toga počela da odbija jelo i nije željela da napusti kuću. Instinktivno je željela pokriti lice velom, pa ga je počela nositi, a godinu dana nije željela da izađe napolje. Ali život joj se u potpunosti promijenio kad je njena porodica čula za kafić Šeroes u Agri. Tamo je upoznala još jednu preživjelu žrtvu – Soniu, koja joj je promijenila pogled na napad. “Rekla mi je da ne treba da pokrivam lice, jer nisam učinila ništa loše. Osoba koja mi je to učinila je trebala da sakrije lice.
” Muškarac koji je počinio taj strašan zločin, nalazi se u zatvoru, a Doli mu je nedavno poslala pismo kako bi ga obavijestila da joj nije slomio duh. “Spržio si mi lice, ali ne i želju za životom. Na to ne možeš baciti kiselinu.” Iako mu je oprostila, priznaje da je to bio težak proces, pa se ponekad pitala kako bi se on osjećao da njemu neko učini istu stvar. Iako danas pleše i pjeva u kafiću, muči je kako to da neki ljudi mogu i pomisliti da bi žrtve napada kiselinom mogle same biti krive za ono što im se dogodilo, jer su odbile udvarače. Zato smatra da je važno da se ona i druge preživjele žrtve uključe u spoljni svijet, a ne da se odvoje od svega i sakrivaju. Rad u kafiću joj je povratio samopouzdanje, pa je sretna što su roditelji ponosni na nju i što sama zarađuje za život.
Nada se da će se jednog dana vratiti u školu i možda postati doktorka. Porodica je krivila za napad i četiri godine držala u krevetu. Rani je najnovija pridošlica u kafiću. Ona ne može da pleše i pjeva kao Doli, jer ima puno ozbiljnije povrede. Umjesto toga, ona sjedi u dvorištu kafića i uživa u pogledu. Njena muka je počela kad je počeo da je “ganja” muškarac koji je želio da se oženi njom. Danas ima 20 godina, a kad je bila tinejdžerka njena majka je zainteresovanom muškarcu rekla da pričeka nekoliko godina dok joj ćerka ne završi školovanje. On tu vijest nije prihvatio tek tako. “Jedan dan mi je prišao na ulici i pokušao me napastvovati. Ošamarila sam ga. To ga je jako naljutilo, pa me nekoliko dana poslije napao kiselinom.” Njene povrede su bile toliko teške da nije mogla ni da hoda. Kiselina može da ošteti živce i mišiće kao i kožu, a ljekari u njenom rodnom gradu nisu bili dovoljno dobro opremljeni kako bi je liječili na odgovarajući, najbolji mogući način.
Čak i nakon što je prebačena u veću bolnicu, njene opekotine nisu isprane vodom pa je dane provela sa istim zavojima na očima. Nakon nekoliko dana su je napokon poslali na odjeljenje intenzivne nege na kojem je provela devet mjeseci. Tokom tog vremena jako je smršala, pa se porodica toliko zabrinula da su tražili otpuštanje iz bolnice, uprkos protesta ljekara. Sljedeće četiri godine je provela kod kuće u krevetu, pri čemu nije dobila nikakvu ljekarsku pomoć i oslijepela je na oba oka. Jedini posjetilac joj je bila prijateljica iz detinjstva. Srećom, u jednom trenutku je intervenisao stranac koji je osigurao Rani bolju njegu u stacionaru, gdje joj je omogućena fizikalna terapija pa je ponovno učila da hoda. Njena priča je uznemirujuća iz više razloga.
Neki članovi porodice su je krivili za to što joj se dogodilo, jer su smatrali da je trebala da pristane na brak, bez obzira što je njoj bilo bitnije školovanje. Tu je i nevjerovatna činjenica da njen napadač još uvijek slobodno hoda ulicama, a Rani je čula da se oženio, ima porodicu i siguran posao. On ima sve što želi, dok su Ranijevi snovi da se pridruži policiji nepovratno uništeni. Isto tako, smatra da nije dobila dovoljnu podršku za hapšenje njenog napadača. “Želim da bude kažnjen. Želim da se ponovno otvori moj slučaj. Želim da doživotno pati zbog onoga što mi je učinio”, kaže djevojka kojoj je dolazak u Agru nakon tolikih godina provedenih u krevetu promijenio život. “Sad imam osjećaj da imam snagu i moć činiti razne stvari – snagu i podršku koju nisam dobila od porodice. Želim više da učim, a boravak ovdje me naveo da povjerujem da to i mogu. Samim dolaskom ovdje sam dobila puno hrabrosti.
” Kiselina je izuzetno jeftina u Indiji i košta manje od mlijeka, pa se može kupiti bilo gdje. Često se koristi u kućama kao proizvod za čišćenje umivaonika i toaleta, ali i u brojnim industrijama, od tekstilne do proizvodnje nakita. Prema kriminalnim dosijeima, 2014. godine zabilježeno je 309 napada kiselinom, a stručnjaci vjeruju da je brojka puno veća i da godišnje ima oko 1000 napada, tj. tri dnevno.
Mnogi ozbiljniji slučajevi su zabilježeni jer žrtve traže ljekarsku negu, ali mnogi nikad ne prijave šta im se dogodilo iz straha od odmazde ili zato što žrtvina porodica smatra da je ona sama kriva za sudbinu koja je snašla. U udaljenijim mjestima, smrtni slučajevi često uopšte nisu zabilježeni, pa se navodi da je riječ o samoubistvu ili da je žrtva poginula u požaru. Žrtve su gotovo sve odreda mlade žene i to obično zato što su odbile prosca ili su “iznervirale” nasilnog supruga ili oca. To je posebno stravičan oblik nasilja, jer žrtve ostaju unakažene za čitav život, pa ih počinitelj na taj način liši mogućeg pronalaska ljubavi u budućnosti, a žrtve ostaju ograničene na druženje u uskom krugu porodice ili prijatelja samo zbog toga kako izgledaju, piše BBC.