Ponedjeljak, 29 travnja, 2024

Radnici se počinju buditi: “Više mi niko ne može reći ‘ako ti nećeš, ima tko će raditi za minimalac'”

Preporučeno

Nezadovoljan poslom, primanjima i frustriran hrvatskim okolnostima koje su svima dobro poznate, upušta se u pečalbu. Nikada nije ni razmatrao da ode u Dublin ili Cork gdje živi najveća hrvatska „enklava”.

Otići na rad u inozemstvo je izgledala jedina mogućnost. Ipak ovaj bračni par jest proveo godinu dana u Irskoj, ali su se vratili u domovinu. Kažu, kao drugi ljudi, piše DW.

„To je jedno jako, jako dobro iskustvo. Uz činjenicu da sam nešto zaradio, stekao sam nešto što je puno vrijednije: izgubio sam strah od egzistencijalnih problema. Jer sad znam da mogu otići bilo gdje i tamo živjeti i raditi. Više mi nitko ovdje ne može reći „ako ti nećeš, ima tko će raditi za minimalac”, kaže Eduard i dodaje:

“Naučio sam cijeniti svoje vrijeme i svoj rad. Više me ne brine što ću raditi ako izgubim posao, propadne firma ili dam otkaz. To je ogroman teret koji mi je pao s leđa. To je oslobađanje od egzistencijalnog straha u kojem živi većina hrvatskih građana, zato bih svakom preporučio da ode i isproba svoje sposobnosti. Da svi imamo to iskustvo, onda bi i ovdje bilo puno drugačije.” Tim riječima je započeo svoju priču Eduard Soudil, debelo zagazio u četrdesete godine života, što ga nije spriječilo da jednog jutra da otkaz na poslu i ode živjeti i raditi u Irsku.

Upravo se čita:  Kćerke babu Elvira obradovale umrom: “Hvala ti što si nas naučio kako da živimo”

Nakon 20 godina u novinarstvu, frustriran stresnim poslom, niskom plaćom i iscrpljujućim radnim ritmom, odlučio je započeti „novi život”. Naravno, kao i u većini dobrih odluka u životu i njegovoj je kumovala žena.

„Ono što je bilo vrlo bitno da donesem odluku je što je moja tadašnja djevojka i danas supruga, ostala bez posla pa smo jedan dan sjeli i porazgovarali. Mnogo prijatelja nam je bilo već u Irskoj. U kontaktu s njima smo dobili informacije da se tamo može zaraditi tri do četiri puta više nego ovdje. Veliki je to bio korak, velika odluka. Ostavljaš stare roditelje, prijatelje, svoj način života i svjestan si da ideš u nepoznato i da će ti se život sasvim promijeniti. Iskreno, odluka nije bila nimalo laka”, prisjeća se Eduard prijelomnog trenutka.

Upravo se čita:  Kćerke babu Elvira obradovale umrom: “Hvala ti što si nas naučio kako da živimo”

Nezadovoljan poslom, primanjima i frustriran hrvatskim okolnostima koje su svima dobro poznate, upušta se u pečalbu. Nikada nije ni razmatrao da ode u Dublin ili Cork gdje živi najveća hrvatska „enklava”.

„Imali smo sreću što nismo otišli u Dublin, otišli smo u Letterkenny koji je skroz na sjeveru i mali je gradić. Veličine Đakova, ali puno urbaniji i neću reći ljepši, jer nema meni ništa ljepše od ovoga ovdje. Ja sam ‘napredovao’ u nekoliko dana od urednika do domara. Radio sam za agenciju koja iznajmljuje stanove i kuće i mogu samo reći da sam tamo bio vrhunski cijenjen, poštovan i plaćen za posao koji sam radio”, kaže Eduard.

Upravo se čita:  Kćerke babu Elvira obradovale umrom: “Hvala ti što si nas naučio kako da živimo”

Odmah po dolasku mu je bilo ponuđeno da radi četiri sata dnevno, ali je tu mogućnost odbio od početka jer je posao i bolja plaća bio motiv zbog kojeg je otišao iz domovine. Kako sam kaže, posao mu nije bio zahtjevan, a na njegovu radnu etiku i kvalitetu obavljenog posla nikada nije imao pritužbe. „Zadnjih četiri ili pet mjeseci radio sam još jedan posao jer sam shvatio da mogu još zaraditi 40-tak eura dnevno, a novac je dobrodošao. Lako je kada posla ima i kada se prema vama korektno odnose.” Dodaje i kako je hrvatska putovnica i svojevrsna preporuka za posao, jer su hrvatski građani cijenjeni radnici na glasu kao vrijedni i odgovorni, prenosi DW.

Zanima li vas ovo?

Komentariši

Izdvajamo

Izdvajamo

Pelet se prodavao i po 1.000 KM, evo koliko danas košta

Ljetne temperature, koje su u proteklom periodu u BiH rasle i do 30 stepeni, brojnim su domaćinstvima stvorile uštedu...

Još vijesti za vas