Raznovrsnost i ljepota prirode Bosne i Hercegovine su uistinu neponovljivi i prava je šteta što neka područja nisu nacionalni parkovi u koje se plaća ulaz. Umjesto toga, u srcu skijališta niču nove betonske zgrade.
Skijanje u aprilu, pa i za prvomajske praznike, imali smo i ranijih godina. Istina, to je bilo uglavnom na vrhu, na stazi Kotlovi. Ali, nakon sezone u kojoj pojedini vlasnici ski karata nisu niti jedan dan stali na snijeg, koja je završena prije nego što je počela, malo ko se nadao da će se posljednjih dana aprila spustiti s vrha sve do Babinog dola.
Proljeće je odavno izmamilo behar, livade ozelenjele a bjelogorična šuma promijenila svoje ruho, pa je sivu boju zamijenilo mnoštvo zelenih nijansi. Bijela je ostala jedino kapa Bjelašnice po kojoj je i dobila ime. No, iznenadni snijeg koji je zatekao slabo obučene šetače u gradu i privremeno zatvorio ljetne bašte, podsjetio je one najzagriženije zaljubljenike u planine i snijeg da sezona još nije gotova.
Začas su iz podruma izvukli svoje bordove i turne skije spremni da se počaste još jednim savršenim danom. Nestvarno je izgledalo približavati se Bjelašnici čije je podnožje okupano zelenilom tek olistale šume, a vrh se bjelasao kao usred zime. Stoga nije bilo teško popeti se pješice, vedrog lica okupanog osmijehom, baciti pogled na južnu stranu sve do Prenja, a onda uživati u možda posljednjim zavojima ove sezone.
Skijaški “potpis” na nedirnutom snijegu ostat će tako za pamćenje, sve do prvih pahulja naredne zime. Ili možda još koji put u vikendu koji dolazi popeti se na Treskavicu, Visočicu, Vranicu ili neku drugu našu ljepoticu. Umjesto riječi, ovih nekoliko fotografija sve govore.