Danas sam po ko zna koji put ostao zatečen informacijom koju sam dobio, ovaj put od porodice rahmetli Mevludina Smrike, kojeg dok ovo pišem, pripremaju da spuste u mezar. Dvadeset i koju godinu radim ovaj posao i taman pomislim da sam svašta čuo, vidio, doživio…
Piše: Adnan Džonlić (Zenicablog.com)
Kako mi je ukratko ispričao njegov brat Nedžbet, porodica Smriko je od trenutka Mevludinove smrti izložena posrednim, indirektnim upitima – a gdje će sa parama?
– Danas sam bratu ruku na oči spustio, popodne ću ga u mezar spustiti, a takva pitanja. Porodica Smriko će o tome odlučiti, neće se valjda o tome odlučivati na fejsbuku, kaže nam Nedžbet.
Koliki IDIOTI, MALOUMNICI, STOKA I LJUDSKI ŠLJAM trebaš biti da se baviš time a šta će sa novcem koji nije utrošen za liječenje? NAGLAŠAVAM, ovo ne pitaju ljudi poput Adnana Ćatića (Felixa Sturma), koji je dao 15.000 eura kad je čuo za Mevludinovu bolest, ovo ne pitaju oni koji su dali od marke do hiljadu KM. Onaj koji je dao, dao je i sigurno, kako se kaže, halalio novac. Ako ko i ima pravo pitati – to su ti ljudi.
Ovo pitanje nisu postavili čak ni članovi porodica oboljelih od ove ili sličnih bolesti… Oni se nadaju u dobre ljude, oni vode svoje akcije, oni tuguju sa Mevludinovom porodicom. Oni danas idu na njegovu dženazu, ne kriju se iza tastature i lažnih profila na fejsbuku.
Ovo su napisali miševi. Intelektualni, psihički, možda i fizički inferiorni likovi koji svoju «moć» ne mogu pokazati nigdje drugdje nego iza tastature i lažnog nicka.
Zamislite koliko mali ljudski mozak i obraz mogu biti da, čak i prije svog sina i brata spuste u mezar, Smrike neko upita – a gdje ćete sad sa parama?
Ova «čaršija» se vazda radovala tuđim padovima, negirala tuđi uspjeh. Kažu da je tako svugdje, ali mene brine ova, ovdje, zenička. Takva koncentracija intelektualne bolesti zabrinjava i prevazilazi tradcionalne metode liječenja.
Da, bilo je zloutreba u prošlosti. Da, neke porodice su dio finansijskog efekta u humanitarnim akcijama nekada znale upotrijebiti za malo «komotnije» ponašanje, primjećeno u javnosti. Ali tada, to i tako ponašanje možda i može biti predmet za komentar, ali opet na granici etike i moralnosti.
Kompletan komentar gospodina Džonlića možete pročitati ovdje.
Izvor: Zenicablog.com