“Momak, 21 godinu, traži posao, od fizikalije do posla sa računarima, završio srednju elektrotehničku”, rukom je ispisan oglas izljepljen po cijelom gradu. Autor oglasa je Jovan Mirčetić, koji se od 17. godine, kada mu je otac umro, za život sam snalazi kako zna i umije.
Tada sam bio treći razred srednje škole. Da bih se izdržavao, počeo sam da radim noćne smjene u jednoj pekari. Nekoliko mjeseci sam radio noću, a danju išao u školu. Bilo je mnogo naporno, nisam mogao da izdržim taj tempo, a škola mi je bila važnija. Srećom, tada sam još primao očevu penziju od 10.000 dinara – priča Jovan.
Nakon pekare, Jovan je prekopavao dvorišta, radio preko zadruga, utovarao i istovarao različitu robu, radio na građevini…
– Bilo je i nepoštenih poslodavaca. Radim po nekoliko nedelja, a oni mi samo kažu da više ne dolazim i nikada mi ne plate. Srećom, ubrzo sam se zaposlio u internet kafeu, koji je bio blizu škole. Za godinu i po dana tu sam naučio dosta o računarima, tako da mi sada nije problem da ih popravljam – kaže Jovan.
Iako je na birou već dvije godine, i uredno se javlja, Jovan još nema siguran posao. Svake sedmice kupuje i oglase u nadi da će pronaći neko zaposlenje.
– Ovo je prvi put da lijepim oglase po gradu. Kada ih preljepe, lijepim ponovo. Ako ne mogu da nađem posao, možda mene neko pronađe. Trenutno sam u situaciji da ne biram. Bitno mi je samo da mi rad bude plaćen, svaki dinar bi mi dobrodošao. Uvijek mogu da radim sezonske poslove, ali je za život potrebno nešto sigurnije – kaže Jovan.
Kako je godinama trenirao fudbal, nakon srednje škole željeo je da upiše Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja. Polagao je prijemni, ali nije uspio da bude na budžetu. Novca da školarinu sam plaća kao samofinansirajući student – nije imao.
Kako su mu se roditelji razveli kad je bio mali, a s majkom nije u kontaktu, nakon očeve smrti ostala mu je samo baka.
– Ona ima 81 godinu, odlazim kod nje na ručak, ali nema ni ona novca, treba joj dosta za lijekove, pa joj kad imam pomažem – zaključuje ovaj vrijedni momak.