‘Dajemo mu apaurine, ali rješavanjem nesanice neće nestati problem. Ne može ići u školu jer istim putem idu i njegovi zlostavljači’.
Ja bih tebi najradije polomila sve prste i radila ti stvari koje radi onaj lik iz Slagalice strave (…) Nemoj se čuditi ako te neko na kraju ulice dočeka and kill the shit in you. (…) Ako takneš bilo koju curu i padne joj dlaka s glave, ubit ću te. E molit ćeš me da te ne ubijem, izrezat ću ti sve dijelove tijela i dati svinji da ih pojede…”
To je na Facebooku napisala 13-godišnja djevojčica.
Poruku je uputila dječaku iz razreda.
Iako nije bio agresivan prema njoj i prijateljicama, djevojčice su ga uzele na pik. I to dijelom zbog njegovih odličnih ocjena, tvrdi majka. Sastavno su ga maltretirale uvredama i gestama, nepojmljivim za njihovu dob. Zbog bullyinga je promijenio dvije škole, ali u svakoj isti scenarij: djevojčice i dječaci bi ga vrijeđali, tukli, maltretirali. Ravnatelji škola i prosvjetna inspekcija nisu ništa poduzeli, tvrdi majka. Dopustili su da mu vršnjaci unište život.
– Upisala sam u školu zdravo dijete. Sada sa 14 godina boluje od posttrumatskog stresnog poremećaja zbog sastavne izloženosti vršnjačkom nasilju – kaže majka S. K. (podaci poznati redakciji).
Vadi iz fascikla ambulantni nalaz Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež od 4. travnja.
U anamnezi stoji da dječak nije spavao tri dana zbog kontinuiranog izlaganja verbalnom i fizičkom maltretiranju od strane vršnjaka u školi. “Nesanica postoji jer su izložene ruminacije zlostavljanja. Dječaku je teško jer mu je zapravo blokirana njegova svakodnevica, putevima prema školi ne može prolaziti jer su to identični putevi njegovih zlostavljača”. Pod dijagnozom stoji: “Posttraumatski stresni poremećaj. Izloženost vršnjačkom nasilju”. Preporuka doktora: “Pokušati nesanicu riješiti primjenom Normabela 5 mg. Ukoliko lijek ne bi bio djelotvornim, svakako dati još 5 mg”.
I posljednja rečenica iz nalaza: “Rješavanjem nesanice svakako se neće riješiti problem zlostavljanja koje doživljava M. K., stoga je bitno uz pomoć adekvatnih institucija – dakle, policije i odvjetništva, riješiti problem u suštini i time zaštiti dječaka”.
Dječak je upućen na psihijatrijsko praćenje.
– Sve je počelo na kraju šestog razreda, bili su zavidni zbog ocjena. Djevojčica s kojom se moj sin intenzivno družio odmalena naprosto se okrenula protiv njega i povukla ostale cure u razredu. Njihovo iživljavanje postalo je sve okrutnije. Napisali bi na Facebooku: ‘Mi te svi mrzimo. Što radimo sutra? Tučemo M. K.’ – priča majka.
Najbolnije joj je, tvrdi, što škola na niz slučajeva verbalnog nasilja nije primjereno reagovala. – Razrednica bi rekla: ‘Cure se samo šale, M. K. je preosjetljiv, morao bi se znati obraniti’ – kaže majka.
No, nakon pisma na Facebooku majka je odlučila podnijeti policiji prijavu zbog zlostavljanja djeteta. Odgovor ju je, kaže, šokirao – nije bilo dovoljno elemenata za prijavu.
Odlučila je sina, odličnog učenika, ispisati iz škole u osmom razredu. Drama se, međutim, nastavila i u susjednoj školi u istoj ulici.
– Preko Facebooka su izvijestili učenike iz nove škole ko im dolazi i učenici su nastavili agresivno napadati M. K., nakon čega je izbio incident. Suprotstavljajući se maltretiranju, moj se sin fizički sukobio s jednim od dječaka. Ravnatelj škole zatražio je da se odmah ispiše a da nije poslušao objašnjenje ili razmislio o nekoj blažoj pedagoškoj mjeri s obzirom na to da je bila riječ o jednom udarcu bez posljedica – kaže majka.
“Boli me ona stvar za tebe i to što su ti radili. Došao si mi raditi sranja u školu umjesto da budeš sretan što smo te primili.”
Tim se riječima, tvrde majka i dječak M. K., 14-godišnjaku obratio ravnatelj Osnovne škole Julija Klovića, Ivan Kljajo.
U toj školi M. K. je proveo samo sedam dana.
Nakon toga dječaku su se javili teži zdravstveni problemi. Zbog pritiska u grudnom košu, anksioznosti i suicidalnih misli primljen je na hitni prijem dječje bonice.
Maltretiranje, međutim, nije prestalo, a za majku su uslijedili novi problemi: trebalo je pronaći treću školu u kojoj će M. K. napokon dobiti mir. To, dakako, nije bilo jednostavno. Uspjela je nakon razgovora u – šestoj školi, i to nakon pomoći Božice Šimleše iz Gradskog ureda za obrazovanje.
U pet škola su majku i dječaka ravnatelji, na ljubazan ili manje ljubazan način, odbili.
U šestoj školi su napokon uspjeli.
Više ne proživljava maltretiranje. Ali, posljedice koje ima su velike.
Zbog nemogućnosti koncentracije više nije odlikaš, odustao je od sportskih treninga, povukao se u sebe.
– Odlučila sam vam ispričati ovu priču sada kad se nadam da je napokon došao kraj agoniji. Nevjerovatno je da u prvoj školi nisu razumjeli težinu problema i zaštitili mog sina, nevjerovatno mi je ponašanje ravnatelja u drugoj školi. Niti jednom roditelju ne bih poželjela da to prođe i zato vam to pričam – kaže hrabra majka.