Šetajući ulicom ugledah opet staru nenu, koja je sjedila na trotoaru i zamišljeno gledala u prolaznike. Nije ona prosila, nije čak ničim pokazivala da nešto od prolaznika očekuje, samo je gledala bez riječi. Neki obični prolaznik bi mogao pomisliti da je nena sjela da se malo odmori, ali ja, ja sam slutila da se iza njenog tužnog, pomalo praznog pogleda krije mnogo više. Da se ispod njenog, prilično zapuštenog vanjskog izgleda, ispod njene nepočešljane i zamršene kose, krije bogatstvo jedne ogromne ljudske duše. Čiste duše. Ja nisam mogla tek tako proći pored nje kao svi drugi što su prolazili, možda i godinama. Ja sam morala da saznam tu istinu, šta je to, što je tu dragu nenu navelo na to, da danima sjedi i posmatra prolaznike. Skupila sam hrabrosti i počela da se krećem prema njoj.
Piše: Amela Seiler (Aura.ba)
-Neno, jesi li ti možda žedna ili gladna?- upitah je tiho, lagano prilazeći bliže.
-I žedna i gladna- odgovori mi nena još tiše.
-Pošla sam do obližnje ćevabdžinice, a pošto mislim da je uvijek ljepše jesti u društvu voljela bih ako bi ti pristala, da ideš sa mnom da zajedno jedemo- upitah je, pokušavajući na taj način da pozovem a da je ne uvrijedim.
-Eh sine, nema nena para za ćevabdžinice- odgovori mi ona pokunjeno.
-Pa neno, eto prava prilika za nas dvije. Ti nemaš para a ja nemam s kim. Ako se udružimo, zajedno imamo sve- rekoh joj.
Nije ona pokazala neku veliku radost, nije se na njoj mogao vidjeti čak ni neki mali osmijeh. Dok smo se kretale prema obližnjoj ćevabdžinici gledala me je ispod oka, kao da je željela da shvati, zašto sam je uopće i pozvala da idemo tamo. Došle smo u malu natkrivenu baštu ćevabdžinice na i sjele za okrugli sto. Nisam uspjela ni da spustim svoju torbu, kada se pojavio konobar i reče:
-Ja se izvinjavam, ali ti možes sjesti a nena ne može. Ona može to što želi da jede dobiti u papir i mora otići. A ti, ti slobodno sjedi!
Na momenat sam pomislila da ga nisam baš najbolje razumjela, pa sam ga gledala molećivo, kao da sam željela da mi kaže nešto drugo. Nešto, što možda tome slično zvuči, ali što sam ja zbog buke koju su stvarale mašine na gradilištu u blizini, sasvim pogrešno razumjela. Ali konobar nije imao ništa više da mi kaže. Shvatila sam da je moja nena nepoželjna. U meni se javio otpor.
-A zašto ne može nena da sjedi sa mnom za stolom?- upitah ga sada vec otresito.
-Gazda ne dozvoljava, žao mi je, nije do mene- odgovori mi on tiho.
-Pa šta to fali mojoj neni?- upitah ga ja. – Šta ce jadna, nije ona znala da će danas doći u vašu ekstravagantnu ćevabdžinicu, jer da je znala, garant bi se okupala i počešljala.
Ovaj put me je pogledao sa razumijevanjem, ali nažalost, gazda je gazda. Ima i on porodicu koju mora da izdržava, tako da mora raditi to što gazda od njega zahtijeva, inače ce ostati bez posla. A sam Bog zna, da je u Bosni lakše dobiti virus Ebole, nego posao. Da se njega pita, dozvolio bi on mojoj neni da sjedi za stolom. Pogledala sam u nju i primijetila, da je sve to hrabro podnijela. Nije čak djelovala ni iznenađeno zbog takvog postupka prema njoj. Mora da je ona to vec mnogo puta prije doživljavala. Hrabra je bila moja nena.
-Pa ništa- rekoh. – Naći ćemo nas dvije vec jedno mjesto pod ovim nebom, gdje ćemo moći zajedno sjediti.
Ustale smo kao po dogovoru, istovremeno. Nena nije ni riječ rekla, samo me i dalje gledala kao da pokušava da shvati, zašto se toliko borim za nju.
Okretala sam se oko sebe i tražila pogledom mjesto, gdje bi nas dvije neometano mogle da sjedimo. I tada ugledah na par koraka od ćevabdžinice, jednu staru, prilično urušenu fontanu.
-Evo ga neno, odlično mjesto za nas dvije da sjedimo, jedemo i pijemo, a da se ne nalazimo u blizini onih, koji nisu vrijedni našeg prisustva- rekoh joj nježno.
Po prvi put je nenino lice ozario jedan mali, ali velikog spomena vrijedan osmijeh.
Sjele smo na rub fontane i spustile svoje torbe, ja svoju punu a ona njenu praznu. Dok sam je pažljivo posmatrala, vidjela sam kako se njena duša puni i istog momenta osjetila, kako se moja prazni.
Nena nije znala da mrzi ljude, iako su joj mnogo zla nanijeli, a ja, ja sam ih prezirala. Možda smo sjedile tako i nekih desetak minuta, nena posmatrajući sa zanimanjem ljude koji jedu u ćevabdžinici, a ja posmatrajući sa zanimanjem nju, kada ugledah konobara koji je upravo ponovo izašao u baštu.
-Konobar!- povikah glasno. – Mozeš li nam molim te donijeti ovdje da jedemo i pijemo. Evo našle smo neko pristojno mjesto, na distanci od svih vaših cijenjenih gostiju, tako da se nadam da ćemo sada biti i uslužene!
Pogledao me je iznenađeno, čak pomalo izgubljeno. Podigao je ruke u zrak i ponovo ih naglo spustio, kao da je želio reći: „Bože, šta da radim s njima dvjema?“
Nisam ja bila na konobara ljuta, čak sam se i smiješila dok sam mu to govorila. Bila sam sretna, jer nena i ja napokon imamo svoje mjesto pod nebom, malo, izolovano, možda za druge i malo neobično, ali ipak naše. Iako su te fontane napravljene od strane naših političara, vjerovatno u nekoj predizbornoj kampanji, iako je možda u njima potekla dvaput voda u proteklih deset godina, ipak su poslužile nekoj svrsi i ja sam im zahvalna na tome! Bez tih fontana ne bi moja nena i ja imale gdje sjesti i pojesti ćevape.
-Pa ne mogu vas ja tu uslužiti- reče mi konobar. -To je sad još gore nego da sjedite za stolom, mogu čak zbog tog i veće probleme imati. Šta ako naiđe inspekcija?
Stajao je i gledao nemoćno minutu-dvije u našem pravcu. Onda nam je prišao i hrabro nam rekao:
-Znate šta vas dvije, očito je da se situacija prilično zakomplikovala! Ipak ću ja vama dati jedan mali sto u ćošku, pa ti i tvoja nena sjedite i pojedite vaše ćevape, onako kako to dolikuje velikim prijateljicama!
-Nemoj ti radi nas da riskiraš svoj posao- rekoh mu ja.
-Imaš i ti svoju porodicu, valja ti je prehraniti a gazda koji je spreman na diskriminaciju, spreman je i na mnogo više!
-Neka, nema veze. Samo vi sjedite i ne brinite se. Recite mi, šta želite da vam donesem?
Od tog momenta, konobar se prema nama ponašao kao prema kraljicama. Sjele smo i započele svoj razgovor, prvi put neometano i nesputano.
Nena Fazila (tako se zvala), dozvolila je meni da naručim sve za nju. Kad sam joj rekla da slobodno kaže konobaru šta želi jesti i piti, nasmiješila mi se sramežljivo a onda sam primijetila da pokušava rukom da sakrije to, da nije imala zubi. Zastala je u pola osmijeha i izvinula mi se zbog toga ozbiljno, iskreno i čisto, jer za nenu je to bila velika stvar. Bojala sam se da će to biti prepreka u našem razgovoru i pokušavala neni da objasnim, da ni ja nemam zube u donjoj vilici, a imam upola godina kao ona. Pa tako, po toj nekoj Einsteinovoj teoriji relativnosti, kada budem bila u njenim godinama, izgledaće isto tako kao kod nje. Nena nije znala šta znači Einsteinova teorija relativnosti, a nisam ni ja, međutim, bila je oduševljena time što sam joj ispričala, jer je zvučalo pametno! Naručile smo po porciju ćevapa i neke sokove i čekajuci da nam konobar donese, ponudim nenu jednom cigarom.
-Ne cvari nena- odgovori mi ona, ali ipak uze jednu cigaru, da mi pravi društvo.
Primijetila sam da moja nena Fazila, nije bila željna ćevapa. Moja nena Fazila je bila željna razgovora. Željna lijepih riječi, razumijevanja, emocija, ljubavi i svega onoga što joj je godinama nedostajalo, dok je neprimjetno sjedila na trotoaru ispred banke i posmatrala prolaznike. Bio joj je potreban neko, ko će biti dobar sagovornik, jer danas ljudi samo znaju da slušaju ili da govore. Rijetki su oni koji znaju oboje, koji znaju gdje jedno počinje i kada se drugo završava. Osobe koje znaju da razgraniče, kada treba prestati, kada postaje dosadno, ili bespotrebno. Uvijek sam smatrala da se mnogi od nas opterećuju raznim bespotrebnim informacijama, koje im nikada u životu neće trebati. Misle, ako ih poznaju da rastu u očima drugih zbog toga. Ne shvataju, da se time samo zavaravaju, jer čak i u svojim očima, oni nisu narasli, nego su negdje u jednom dijelu svog mozga stvorili takvu sliku o sebi, a kada ubijede sebe, onda počnu da ubjeđuju i druge. Spremni, uvijek da daju dobar savjet, a nikada spremni da ga prime. Ustvari, uvijek spremni drugima davati savjete o njihovim životima, ne znajući šta od svog da čine. I tako sve ostane na savjetima. A da bi ih sproveli u djelo, ljudima je potrebna pomoć, ali ne, pomoć je već neki drugi pojam. To je teško, tu se mora napregnuti. Ovako, ostavljaju ih na pola puta i kasnije mogu mirne duše reći: „Pa zar ti ja nisam rekao kako ćes to najbolje postići?“
-Gdje ti radiš?“- upita me nena, prekidajući slijed mojih buntovnih misli.
-Radim neno u bolnici, medicinska sestra sam- odgovorih joj ja.
-Hej moj sine, išla je nena neki dan onom hećimu za djecu, Ismetu, boli sve, svaka kost. Ismet mi kaže, da mi se desni bubreg gotov osušio i da sam negdje dobre sadake dala. Čudi se da sam jos uvijek živa, a da bogdom i nisam. Kad sve počne da boli, bolje je i umrijeti nego se patiti. A nema se para za lijekove. Sadik mi nigdje ne radi, a Aiša, ona se udala u Gračanicu i zaboravila na babu i mater. Ne dolazi nam više.
-Nikako ne dolazi neno?- upitah je zaprepašteno.
-Nikako sine. Kaznio je nju Bog, ima sina velikog. U zatvorrrru- reče mi nena tiše i naginjući se prema meni.
-Ma šta u zatvoru?- upitah je ja iznenađujuće visokim glasom.
-Ššššššš, nemoj tako glasno, može ko čuti, sramota je to velika- reče mi ona i okrenu se dva puta oko sebe pa pogleda, da li u blizini sjedi možda neko, ko bi je mogao čuti. Onda se nage jos bliže meni i tihim glasom reče:
-Krrraaaade!
Tu riječ je popratila zaprepaštenim i neodobravajućim klimanjem glave.
Za nenu je to bilo nešto čega se treba jako stidjeti, pa sam pokušala da je utješim time, da treba biti sretna što joj nije unuk neko od naših političara, jer bi tada morala u zemlju propasti od stida.
-Ali nisam ja ljuta na Aišu i nije mi drago što je Bog kaznio. Kako ću bona zahatoriti svojoj šćeri? Voli se to više od svega- nastavi ona svoju priču.
Nisam ni ja bila ljuta na Aišu. Nije mene u tom momentu zaboljelo što je Aiša odbacila svoju mater. Mene je zaboljelo to, što smo je mi kao društvo odbacili. Djetetu se bolan može sve oprostiti, ali kako oprostiti čitavoj ljudskoj vrsti?
U međuvremenu je konobar donio ćevape i stavio ih na sto. Pošto nisam bila gotova sa cigarom, rekla sam neni Fazili, da ona može početi da jede. Pogledala me je zahvalno i polako prstima počela da istražuje ćevape koji su se krili ispod lepine. Nije nena jela halapljivo, otkidala je malene zalogaje i stavljala u usta, čula sam je povremeno kako guta, dok sam ja bila zaokupljena posmatranjem rupica na njenom džemperu, kojih je bilo mnogo. Pitala sam se:
„Da li nena ima moljce u svom ormaru?“ Posmatrala sam njene naborane ruke i naborano lice, koje se pretvaralo u grimase, dok je pokušavala vilicom da razgrize ćevape. Kada sam ispušila cigaru, uzela sam nož i viljušku i počela da jedem. Primijetila sam da nena svako malo uzima za nož, pa ga spušta na sto i nisam tome pridavala nekog značaja, sve dok jednom ne viđoh, da je i nena pokušala viljuškom i nožem da jede. Gledala me je stidljivo, dok je nespretnim prstima pokušavala da odsiječe komadić lepine i meni je tada postalo jasno, da se nena mene stidi. U tom momentu sam se i sama sebe zastidjela, jer sam uvijek u životu ćevape jela viljuškom i prstima, a otkako sam napustila Bosnu, počela sam da gubim svoj identitet.
-Neno, ma de ti rukama, evo i ja ću- rekoh joj demonstrativno otkidajući komad lepine prstima, nabadajući ćevap na viljušku i poslije zagrizanja, skidoh ga prstima sa iste.
Nena, sva ozarena i sretna, odbaci nož i poče normalno da jede. Nije nena sve ni pojela. Pojela je jednu trećinu, izvadila neku staru izgužvanu kesu iz svoje prazne torbe i rukom u nju zgrnula ostatak.
-Ne mogu sve pojesti, nek’ imam i za večeru, a može biti i Sadiku i meni.
Ko zna, možda se nena potajno nadala, da ce i Aiša iznenada bahnuti, pa bi i nju nečim mogla ugostiti. Kako reče nena Fazila:
-Šta ćeš sine, volim ja svoju Aišu, pa makar bila i najgora. Ja sam je rodila i moja je. Nije nena imala para da popravi zube, ona je gledala da skupi od one svoje bijede i da svojoj Aiši, neka ih ona ima. Nije nena sebi ni nove „haljine“ kupovala, voljela je radije da Aiša šta novo obuče. Meni može bona i ovo staro ruku dati, ne vele mi se vala više udavat’.
Na te riječi se nena nasmiješila vragolasto.
-A moja Aiša mene brzo zaboravi, ali šta ceš sine, opet kažem, nemere se bona dijetu zahatoriti.
-Eh moja neno, šta ćes, mati k‘o mati- odgovorih joj, ni sama ne znajući ništa bolje od toga da kažem.
I zahvalila se meni moja nena, zagrlila me jako i poljubila u obraze, onako zvučno, da pukne.
Izvadila sam iz novčanika neki novac, sitniš, koji sam imala ni vrijedan spomena i rekla joj na kraju:
-Evo ti neno, kupi sebi makar hljeba da imate Sadik i ti, a ko zna, možda i Aiša bahne.
Gledala me je stidljivo i premišljala se, da li da ga uzme. Bilo joj je prilično neprijatno, kako sam mogla zaključiti. Pružala je ruku za novcem i ponovo je povlačila stidljivo nazad. Nije moja nena bila za sadake!
-Uzmi neno- rekoh. – Neće mene prevaliti a tebi će dobro doći.
I uzela je. Kada je krenula od stola, zastala je nakon neka dva metra, okrenula se i pogledala me zahvalnim pogledom.
-Neno Fazila- rekoh joj. – Sljedeći put kad dođem, kupiću ti nove „haljine“ i ići ćemo opet zajedno u ćevabdžinicu na ćevape. Javiću ti dva dana prije, da znaš, da se okupaš, najbolje ako možeš i abdest da uzmeš, jer u današnje vrijeme, najbolje je doći čist i bez ikakvih grijeha u naše ćevabdžinice, jer poznato je da taj gazda svakog petka na Džumu ide, biće da je on neno bezgrjesan. Svuda u svijetu je bitno da gazda ostavi dobar utisak na mušteriju, kod nas je valjda obrnuto. Šta ćeš moja neno, kada smo neka čudna sorta, nekakav čudan narod, zavidan, pokvaren i bezosjećajan, draže nam je vidjeti komšijinu patnju nego sopstvenu sreću.
Što bi rekli neno, dabogda i komšijina krava crkla, kad već ni mi nemamo mlijeka! Neće ovo moja neno na dobro izaći, kako bi i moglo kad smo prestali da volimo i poštujemo jedni druge? Doći ću ja opet tebi bona da se ispričamo, uskoro akobogda, a ako nam ni tada ne dozvole da sjednemo negdje za neki sto, sješćemo mi opet na neku fontanu, zajedno. Iste a različite. Pokazaćemo ljudima, da nije sve u parama, da nije sve u materijalnom i da nije sve u izgledu. Ono što nas dvije nosimo u nama, to se broji, to vrijedi, to je istinska veličina ljudske duše. Pogledala me je zahvalno. Namignula sam joj jednom zavjerenički i posmatrala je kako odlazi svojim putem, svom Sadiku. Ja sam ostala još dugo da sjedim i razmisljam o tome što se desilo. Mnogo je nena i djedova koji sjede na trotoarima i sve nas posmatraju dok prolazimo. Možda sam prije mislila da sam previse cool, da bi samo na momenat sjela pored jedne oznojene nene i pitala je, kakav je njen život? Možda bi nešto mogla i da naučiti iz toga! Možda sam mislila da sam vrjednija od njih, jer govorim gramatički bolje, ne shvatajući da polupismenost nije opravdanje. Ili sam bila onog mišljenja, da su stari ljudi kao djeca, da ništa ne znaju.
Ali nisu! Svi smo mi Božija djeca, nebitno kojim imenom ga nazivamo. Svi ti ljudi imaju proživljene živote iza sebe, sjećanja, životna iskustva i doživljaje, vrijedne da se o njima čuje. A Aiša?
Nadam se da ce nekada čuti za ovu priču i sjetiti se, da negdje jedna stara nena Fazila čeka na nju. I da je voli. Ostaviće njoj mati njeno hise, svu onu sirotinju sve što je godinama stvarala, sve u amanet. Ja kome će ako neće njoj? Valja jednog dana materi mrijeti, a ne mere se ništa vala u mezar ponijeti. Jednog dana će zauvijek nestati i matere! Imaće njena Aiša malu urušenu kućicu, sa ispucalim duvarima i pendžerima, starim izlizanim namještajem, ali ko zna, možda ga nekad mogodne prodati kao antikvitete. Možda tada postane i bogata. Imaće ona i pored kuće jednu staru hudžeru i ambar, nisu nešto, ali mati i babo su to sami skovali. Svaki klin su svojom rukom zakovali. Hodala je Fazila danima sa oblogama na prstima. Boljeli su je, kaže, jer se puno puta udarila čekićom po njima. Nije ona tada imala ni noktiju, svi su joj pootpadali. A hranila je takvim prstima svoju malu Aišu. Igrala se aviona, da bi joj jela, bila je kaže „polopov“, a bogami i zakržljala nekakva. Puštala je ona i da je Aiša ujede kroz igru, samo da bi jela, slabašna joj bila. Smijala se nena, kada se Aiša smijala, okrećući glavu na drugu stranu, i kriveći lice od bolova, nije to bolan Aiša nikad vidjela. Ništa nije smjelo pokvariti njenu sreću. I ono u miraz, što joj je mati dala kad se udala. Sve one zariće za vrata, silne stolnjake i miljejiće, sve je to moja Aiša tvoja mati noćima vezla i heklala, bdijući nad tobom kad si joj imala temperaturu.
Šta ćes, mati ko mati, nije smjela zaspati, morala ti obloge od sirćeta na čarape stavljati. Imaćeš Aiša i tri duluma zemlje, nisu babo i mati ni u najtežim vremenima i bolesti, htjeli da prodaju. Sve svojoj Aiši za ljubav, jer dijete je dijete. Kako ce jedna mati svom dijetu zahatoriti? Nije mati nikome rekla da ti ne dolaziš, neće da te ljudi osuđuju, kaže, valja tebi moja Aiša s narodom deverat. Nije bona mati nikada željela neku milost od tebe. Nema bona Aiša ni keksa ni kahve, ni soka ni šećera, koji je vrijedan jedne tvoje rečenice njoj upućene! Voli tebe ona i da joj ništa ne doneseš. Znam, rekla mi je! Posadila ti je kaže i jedan veliki orah, da imaš za Bajram, da napraviš sebi baklavu, da ne kupuješ , dvajest i dvije marke kila. Kaže: „Nek me se moja Aiša svakog Bajrama sjeti“, a prošlo je od tad samo trideset Bajrama, a ti Aiša svoju mater već zaboravila? Posadila ti je i kruške i jabuke, šljive i dunje da imaš bona za hošafa da osušiš sebi. A možeš ako hoćeš i djeci prirodno slatko napraviti, ove današnje čokolade i marmelade sa njakim konzervansima kvare zube.
Ostavila je mati i pare za babinu i svoju dženazu, ostavila ti ih je u kredencu u nekoj staroj činiji sa poklopcem.
Stoji do onog limenog tanjirića u kojem ti je čimbur uvijek pekla. Ondje, odakle ti je mati uvijek vadila i davala kada ti je trebalo za šminku, sjetićeš se ti već. Nemere se moja ti svako mati biti! I da ne zaboravim, u hamandžiku ispod leđena, odmah do duvara, mati je sakrila svo svoje zlato, nek ti se nađe, da imaš od nje uspomenu. Neće kaže niko ispod leđena tražiti. Ima kaže dva para minđuša, jedne su sa pravim biserima i dva prstena, jedan od ćilibara, da ga daš sinu kad se oženi, voli tvoja mati unuka svoga. Đe će ga bona ne voljeti, pa vole se od šćeri djeca! Neće mati, kaže, da ga nosi. Boji se oteće joj ko, teška su vremena dosla moja ti, a boji se da će ga i njaki kaže nakromani iz kuće ukrasti. Imaćeš ti moja Aiša onog dana, kada babu i mater na tabutu polože u mezar, sve u životu. Samo jedno nećeš Aiša imati! Neceš nikada više, imati babe i matere! A srešćete se na onom svijetu akobogda, kaže tvoja mati, raduje se ona tebi, a ti Aiša, raduješ li se i ti njoj? Hoćeš li smjeti bona, materi svojoj u oči pogledati?
Nikada više nisam nenu Fazilu vidjela. Pitala sam sve redom da li je iko poznaje, ali niko nije znao ko je ona. Svi su znali da postoji, svi su je viđali danima kako sjedi na trotoaru, nikome nikada nije na pamet palo da je upita, kakva je muka nju na to natjerala. Odjednom, poslije moje priče su se svi za nju zainteresovali, raspitivali su se o njoj. Neki su čuli da je svaki dan mlađi muškarac dovozi autom i ostavlja tu na trotoaru da sjedi po čitav dan. Nekada naveče ponovo dolazi po nju i odvozi je tamo, odakle je došla. Svima je to bilo zanimljivo, jer nena nije bila od onih koje tako dovoze i ostavljaju da prose. Samim tim, nije ničim izazivala našu pozornost.
A možda je nena Fazila mirno protestovala protiv režima u našoj zemlji. Možda je nena na taj način željela da nam pošalje neku poruku. Možda je željela da kaže da se od današnje penzije ne može u Bosni živjeti. Da nas upozori da ćemo i mi jednog dana u penziju doći! Ne znam, ne bih se mogla zakleti da je tako, a ne bih se mogla zakleti ni da je drugačije. Čovjek u Bosni može danima mirno da protestuje, niko ga neće ni primijetiti. Međutim, dovoljno je samo jednom da pokaže na drugačiji način svoje nezadovoljstvo i više ga ne nazivaju čovjekom, nego huliganom. A moje nene Fazile više nema, niti će je iko više ikada sresti. Ljudi tek onda kada nekoga izgube, shvate da ga nikada nisu ni imali, jer im u tom momentu ta neka osoba nije bila dovoljno vrijedna, da postane dio njihovog života.
Možda je ljudima potrebna samo poneka riječ, da im probudi svijest, jer većinom nesvjesno hodaju po ovom pustom dunjaluku. Možda su previše zaokupljeni sadašnjicom, da bi razmišljali o budućnosti…