Broj ljudi koji napuštaju Hrvatsku počinje šokirati javnost, a na to ne samo da nema pravih odgovora i političkih mjera, nego kao da nema ni kvalitetnih analiza i istraživanja. Jedino temeljito i novo istraživanje proveo je germanist i doktor političkih znanosti (inače obrazovan u SR Njemačkoj) doc. dr sc. Tado Jurić s Odjela za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu, koje će biti objavljeno u knjizi pod nazivom “Iseljavanje Hrvata u Njemačku. Gubimo li Hrvatsku”.
Jurić napominje da se iseljavanja 60-ih i 70-ih godina i ova današnja znatno razlikuju
-Hrvatsko društvo nije imalo dostatne autonomije za oblikovanje i upravljanje društvenim promjenama tijekom iseljavanja „gastarbajterske ere“ za vrijeme SFRJ. No danas je situacija drugačija, dok su rezultati za najveći dio hrvatskih krajeva podjednako loši, pa čak i lošiji nego za vrijeme Jugoslavije. Kako je to činila socijalistička Jugoslavija tako i današnje vlade koriste iseljavanje kako bi smanjile potencijalnu nezaposlenost te kako bi dio registriranih nezaposlenih otišao na rad u inozemstvo. Stoga je jasno da je iseljavanje pogodovalo statistici nezaposlenih kojom se nerijetko barata u politikantske svrhe kao relevantnim pokazateljem ekonomskoga razvoja i rasta. Prijašnje i današnje iseljavanje zapravo su usko povezani. Naime, upravo su razgranate hrvatske migrantske mreže iz prošlosti u Njemačkoj i tzv. tradicija iseljavanja Hrvata u Njemačku velikim dijelom zaslužni za današnju situaciju. Tako danas čitav niz naselja u Hrvatskoj i BiH ima više osoba u Njemačkoj nego u domovini. Danas u Njemačkoj živi više Hrvata nego u Bosni i Hercegovini, u kojoj su konstitutivni narod. Obiteljska, rodbinska i druga posredništva pri iseljavanju imaju neupitno veliku ulogu u cijelom fenomenu, a u analizi ovog fenomena često im se ne poklanja dovoljna pozornost. Također bitnu ulogu igra i samo migracijsko iskustvo u obitelji. Tko je imao iskustvo da mu je otac, brat itd. radio u Njemačkoj, vrlo često se danas odlučuje za isti put. Danas je situacija daleko složenija i dramatičnija u usporedbi s onom iz „gastarbajterske ere“ zbog iseljavanja kompletnih obitelji, gubljenja socijalnog kapitala, gubljenja radne snage i iznimno velike prirodne depopulacije, ističe.
Upitan koje su posljedice ovakvog sadašnjeg trenda, Jurić kaže kako su posljedice strateško pomicanje hrvatskog naroda iz tradicionalnih hrvatskih etničkih krajeva u srednju Europu.
-Svjedočimo zapravo velikoj seobi hrvatskog naroda. U BiH je neupitno posrijedi povijesni odlazak Hrvata. Hrvate u BiH smo, bojim se, izgubili. Negativne posljedice snažnoga iseljavanja brojne su i vidljive su odmah i bez vremenskoga odmaka. One se očituju kroz smanjenu potrošnju i opadanje proračunskih prihoda. Dakle, državni budžet se nema odakle puniti. A kako znatan dio proračunskih rashoda odlazi na mirovine, bližimo se trenutku kada će mirovinski sustav pasti. Jer ne postoji zemlja na svijetu koja može podnijeti opterećenje od tri neaktivna na jednog aktivnog osiguranika. Iseljavanje se ozbiljno odražava i na obrazovni sustav u Hrvatskoj. Broj djece kako u predškolskom odgoju tako i u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju se smanjuje. Tako se broj učenika u deset godina smanjio za čak 68.114, što je jednako prosječnom broju stanovnika jedne hrvatske županije, kaže sugovornik Večernjeg lista.
Jurić kaže kako netko mora konačno reći da Njemačkoj danas nisu toliko zanimljivi visokoobrazovani Hrvati.
-Njemačka ima prvenstveno manjak u sektoru obrtničkih zanimanja. U idućih 25 godina Njemačkoj će nedostajati oko 15 milijuna radnih mjesta iz područja obrtničkih zanimanja. Njemačku su stvorile upravo male i srednje obrtničke tvrtke. Stoga i Hrvatska konačno mora shvatiti da obrtnička zanimanja nisu nešto sramotno i besperspektivno. Zapravo društveno-humanistička usmjerenja (visokoobrazovani) imaju najlošije izglede na njemačkom tržištu rada. Čitav je niz hrvatskih iseljenika koji ne znaju odakle početi sa svojom diplomom u Njemačkoj. Većina iseljenih najčešće ima završenu srednju školu (60,7 posto), dok je udio visokoobrazovanih 37,8 posto. Dakle, više od trećine čine visokoobrazovani. Literatura pokazuje da najveći broj iseljenika čine osobe koje mogu kapitalizirati promjenu mjesta boravka i rada. Tako se potencijalni migranti pronalaze češće među mlađima koji pred sobom imaju još velik dio radnog vijeka, među osobama koje nemaju jak osjećaj obveze prema obitelji, kao i među onima koji misle da imaju znanja koja se mogu kapitalizirati na tržištu rada. Ali i onima koji imaju migracijsko iskustvo, znaju strane jezike i oni čiji će troškovi integracije u novu sredinu biti manji te kada postoji njihova etnička zajednica u imigracijskoj zemlji, ističe Jurić.
On kaže kako je svaki iseljeni Hrvat u ovom trenutku dvostruki gubitak.
-Naime, na njegovo mjesto ćemo morati „uvesti“ čovjeka iz neke druge kulture. Naravno da ovo nije pledoaje za kulturnu homogenost Hrvatske, nego se radi o tome da je skuplje platiti integraciju useljenika nego što košta bilo koja subvencija ili prekvalifikacija nezaposlenog Hrvata. To je ključan moment. Integracija Hrvata iz BiH nije ništa koštala, jer smo pripadnici istog kulturološkog kruga. Kako njih više nema, a dijaspora nam ne vjeruje, tu prazninu nema više tko iz “hrvatskog korpusa” popuniti. Iz toga se može zaključiti da je problem nedostatka radne snage vrlo teško riješiti običnim kvotama za zapošljavanje stranaca jer se ne uzima u obzir koliko košta njihova integracija u hrvatsko društvo, kaže Jurić.
Upitan koji su glavni motivi iseljavanja, Jurić kaže kako provedeno istraživanje ukazuje na jasnu vezu između političke etike, slabih institucija i iseljavanja. Nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija su pri vrhu društvenih motiva koji su pridonijeli iseljavanju.
-Glavni motivi iseljavanja – prema percepciji samih iseljenika – nisu ekonomski. Analiza iseljeničkih stavova je pokazala da je glavni poticaj odlasku iz zemlje predodžba da u Hrvatskoj nisu institucionalizirane vrijednosti radne etike i poštenja uopće. Percepcija iseljenika je da se hrvatsko društvo moralno slomilo. Mi svakako ne umanjujemo ekonomske motive pri iseljavanju velikog broja hrvatskih iseljenika. Jasno je da “normalan” život podrazumijeva ne samo uređenu državu nego i perspektivno gospodarstvo. Problem slabe pravne države i slabog gospodarstva svakako su povezani, ističe.
On kaže kako se samoobmanjivanje i samozavaravanje kod ljudi koji se nalaze u traumatičnim situacijama pojačavaju. -Preseljenje često nosi traumu sa sobom i postavlja čovjeka pred brojna pitanja na koja često nema lakih i brzih odgovora. Oni se pojavljuju kao neka vrsta obrambenog mehanizma. Stoga iseljenici često imaju iskrivljenu sliku stvarnosti, barem kako to kazuje literatura, veli.
Upitan zašto je Hrvatima zanimljiva baš Njemačka i obratno, Jurić kaže kako je Njemačka Hrvatima zanimljiva iz najmanje pet razloga.
-Prvi je da nam je Njemačka preblizu, tj. ona je kao nekakav magnet kojem se teško oduprijeti. Zatim, Njemačka ima jako dobar imidž među Hrvatima (rijetko koji narod toliko cijeni Njemačku kao Hrvati). K tome, Nijemci cijene hrvatskog radnika pa je previše naše rodbine i prijatelja tamo, dakle razgranate migrantske mreže. Hrvatska kao da je nekako postala mala germanska kolonija, a Hrvati su u velikoj mjeri germanizirani. Uz ovo sve, naravno, dolaze i klasični privlačni elementi: sigurno radno mjesto, veća primanja, siguran sociopolitički sustav. Moram ukazati i na često spominjanu izjavu da “Njemačka nije što je nekad bila”. Zaista nije. Velika promjena je nastupila kako na tržištu najma stanova tako i u primanjima. Dok je najam jednosobnog stana u “gastarbajterskoj eri” iznosio u prosjeku 100 DM (njemačkih maraka), a prosjek plaće je iznosio 1500 DM, danas najam jednosobnog stana iznosi 800 eura, a prosječna plaća 1500 eura (riječ je o njemačkim metropolama). Dakle, prije se za prosječnu plaću moglo platiti 15 najamnina stana, a danas jedva dvije. Mnogi naši iseljenici pak Njemačku i dalje doživljavaju iz vizure navedenog povijesnog vremena i vrlo teško prihvaćaju činjenicu da “Njemačka nije što je nekad bila”, ističe.
Njemačku se, dodaje, ne može shvatiti ako se u razmatranje ne uzme njihova baby-boom generacija iz 1960-ih. To je generacija koja je imala iznadprosječno puno djece, a koji upravo ovih godina odlaze u mirovinu. Njih naprosto nema tko zamijeniti jer sve ostale njemačke generacije obilježene su depopulacijom. Prema studiji Zaklade Bertelsmann Stiftung iz 2015., prema kojoj njemačka vlada ravna svoj rad, broj radno sposobnih ljudi u Njemačkoj će se smanjiti s oko današnjih 45 milijuna na manje od 29 milijuna do 2050. Stoga je Njemačka primorana svake godine uvesti minimalno 500.000 radnika kako bi održala tržište rada i funkcionalan mirovinski sustav na današnjoj razini. Imigracija iz zemalja EU ubuduće će pak opadati jer su sve zemlje EU demografski iscrpljene. Imigranti budućnosti će stoga morati biti useljavani iz regija s velikim natalitetom – od Indije, Pakistana do Afrike – dakle iz zemalja s velikom kulturološkom razlikom čija je integracija jako skupa. Iz tog razloga je jasno da će Njemačkoj u idućem razdoblju biti iznimno bitno uvesti što veći broj radnika iz zemalja jugoistočne Europe koji su kulturološki sličniji Nijemcima. Ono što slijedi jest “usisavanje” radne snage s područja Hrvatske, ali i Srbije i BiH itd. Svakako smatram da je nepravedno da se Njemačka spašava nauštrb svih nas. Nedopustivo je da se EU uopće ne bavi pitanjem “nepravednosti migracija” unutar nje same. Držim da je to prvoklasno pitanje za europarlamentarce. Naravno, nama nije kriva Njemačka za situaciju u kojoj smo se našli, nego naše nesposobne političke i upravljačke elite. Oni nisu imali nikakvu viziju ni kompetencije za vođenje ove zemlje. To je sada potpuno očito. Sada je na naplatu došao sav nemar, nekompetencija i pljačka ovog društva od političkih elita.
Upitan kada će stati iseljavanje i kakve će biti posljedice, Jurić kaže zna da neće stati zbog predloženih demografskih mjera.