Historija svjetske književnosti prepuna je muza koje su bile i te kako žive, od krvi i mesa, i koje su prosto zaludjele njihove drage pjesnike – od Petrarke (Laura) do Bećkovića (Vera Pavladojska). U popularnim folk i rok kompozicijama često se pjeva o ženama – Selma, Branka, Danka, Olivera, Ljiljana, Milica, Marina… Malo je poznato da je značajan broj tih eteričnih bića iz pjesama zapravo utjelovljeno u konkretne ženske osobe.
Pjesmu “Selma” iz rane faze grupe “Bijelo dugme” napisao je pjesnik Vlado Dijak, ne sluteći da će ona postati veliki jugoslovenski hit. Dijak je još davne 1974. godine pjesmu dao Goranu Bregoviću da za nju uradi muziku, piše Blic.
Bregović se oduševio pričom o devojci Selmi koja putuje da studira u veliki grad (Sarajevo), a tužni je mladić, pjesnik, ispraća. Pokisli pjesnik nosi Selmi kofere, preplavljen emocijama, ne zna šta bi joj rekao. Umjesto uzvišene pjesničke retorike, na rastanku on jedva promuca banalnu frazu: “Molim te, ne naginji se kroz prozor.”
Dvadeset godina kasnije igrom sudbine poslije koncerta “Bijelog dugmeta” u Zagrebu, Bregoviću je prišla srednjovječna žena. Bregović je bio šokiran kada je rekla da je baš ona Selma iz pjesme Vlade Dijka.
I sam Bregović je nekoliko svojih kompozicija posvetio konkretnim djevojkama.
“Uspavanka za Radmilu M” posvećena je Radmili Mikulić, kćerki čuvenog komunističkog funkcionera Branka Mikulića, pjesmu “Mogla je biti prosta priča” manekenki Ljilji Tici.
Bard narodne muzike Toma Zdravković imao je dvije velike neuzvraćene ljubavi kojima je napisao nezaboravne pesme. Pjesmu “Danka” posvetio je televizijskoj voditeljki Danki Novović, a “Ljiljanu” glumici Ljilji Blagojević.
U jednom intervjuu Ljiljana je ispričala da je Toma glumio s njom u seriji “Doktorka na selu” i da joj je obećao pjesmu. Ispunio je obećanje na sljedećoj ploči, na kojoj se našla “Ljiljana”.
Legendarni mostarski pjesnik Aleksa Šantić nije bio zaljubljen u Eminu Sefić, jer u vrijeme kada joj je posvetio stihove “Kad tamo u bašti, u hladu jasmina, s ibrikom u ruci stajaše Emina” ona je imala tek jedanaest godina.
Rekorder u skokovima sa Starog mosta na Neretvi Emir Balić govorio je da je Emina zaista bila nešto posebno, čak se i mostarskom kaldrmom, onako u nanulama, šetala dostojanstveno i elegantno, a njeno ovalno lice imalo je poseban šarm koji nikog nije ostavljao ravnodušnim, pa ni samog književnika Aleksu Šantića, koji je prije jednog vijeka bio prosto opčinjen djevojačkom ljepotom u tako ranoj mladosti.
Pisac je, inače, bio njen prvi komšija i opčinila ga je kada je jednom prilikom prolazeći pored njene kuće ugledao Eminu s ibrikom u ruci. Pjesmu o Emini narod je toliko prihvatio da je postala najslušanija sevdalinka.
Zagrebački kantautor Arsen Dedić, zanesen Splićankom Ines Bareza, posvetio joj je svoju pesmu “Ne daj se, Ines”, koju je čežnjivim glasom svojevremeno odrecitovao doajen jugoslovenskog glumišta Rade Šerbedžija.
Ines sada ima 67 godina i živi u Milanu, gdje se bavi astrologijom, ezoterijom, jogom, slika i vaja, a udata je za jednog italijanskog arhitektu. Ona se početkom Drugog svjetskog rata s majkom preselila u Sombor, a potom zbog baletske škole u Beograd.
Sredinom šezdesetih, u srbijanskoj prijestonici je preko zajedničkog prijatelja Arsen upoznao markantnu Dalmatinku, koja je poslije kraćeg razgovora ostavila toliko snažan utisak na Arsena da joj se prilikom sledećeg dolaska u Beograd sam javio i tako je jednog kišnog dana započela njihova romansa.
Ines je kasnije pričala da je Arsen maštao o zasnivanju porodice, odnosno ženi i djeci koji će ga čekati kod kuće, ali ona sebe ipak nije vidjela u takvoj situaciji, pošto ništa nije očekivala i smatrala je da njih dvoje nemaju šta graditi.
Romantičan početak nije prerastao u dramatičan kraj, jer su međusobno suprotne stavove o budućem životu razumno prihvatili kao neminovnu stvarnost. Dedić je tada imao 25 godina. Ines je kasnije priznala da je Arsenu zaista, kao u pjesmi iz zbirke “Brod u boci”, pisala pisma na raznobojnim hartijama, jer navodno nije voljela bijelu.
Zeleni autobus koji se “ruši niz jednu beogradsku padinu” zaista je postojao, a njeni rumeni obrazi s njegovom pojavom ušarili bi se i na jesenjem vjetru. Arsen Dedić je pominjao mnoga ženska imena u svojim stihovima, a posljednju pjesmu s posvetom namenio je svojoj unuci “Lu”.
Kompozitor Dragan Toković napisao je evergrin narodnjak “Volela me jedna Vranjanka” koju je pjevao Staniša Stošić.
U pesmi se prepoznala sada sedamdesetogodišnja Jelena Đorđević, koja je davne 1972. u Vranju upoznala Tokovića. Jelenu su svi u to vrijeme u Vranju zvali Lela Numerka, mnogima je slomila srce, pa tako i Tokoviću. Ali jedino je on napravio pjesmu i to još kakvu.
Inspiracija pjesniku Bori Đorđeviću za “Lutku sa naslovne strane” bila je Meri Cakić, legendarna beogradska starleta iz sedamdesetih godina.
Na nekim od koncerata “Riblje čorbe” Meri je nastupala s plesnom grupom “Ribetine”, upravo kao neka vrsta scenske ilustracije pomenutog hita.
Kantautor Đorđe Balašević je bio veoma iskren u stihovima svoje pjesme “Olivera”, koju je posvetio svojoj supruzi, u kojoj kaže: “Drugi bi sve imalo smisao, ne bih svakoj pesme pisao, da sam znao da postojiš, Olivera”.
Suprugama Dubravki i Milici su pjesme posvetili i Luis – “Dudo” i Dejan Cukić – “Ja te volim, Milice”.
Životnoj saputnici pjesmu je posvetio i Ljuba Aličić, kroz stihove “Svirajte mi za Željanu, moju ljubav, moju ranu, svirajte za dane sreće, njoj poklanjam ovo veče”.
Pop pjevač Sergej Ćetković je supruzi Kristini namijenio pjesmu “U tebi sve mirno spava, sa tobom je sve i san i java, ja borim se da tako ostane, Kristina”.