Dječak Quinn, naime, ima Daunom sindrom, a njegova majka Megan o njemu piše na svom blogu.
Kao što je napisala u članku za Huffington Post, znala je da će doći dan u kome će se obračunati s internet trolovima, budući da se svakodnevno susreće s neumjesnim komentarima ljudi koji komentirišu nešto o čemu nemaju pojma. I iako joj oni često izazivaju mučninu, većinom zaključuje da nisu vrijedni njenog vremena.
Ali, prošle subote JusesCrustHD, kojem se u svojem tekstu direktno obraća, komentirao konkretno njenog sina pa mu je ona odlučila da poruči: “Umjesto da budem ljuta, dat ću ti savjet: Nemoj biti š**ak. Vrati ću se i progoniću te”.
“Ne želim donositi zaključke o tebi, ali mogu samo pretpostaviti da znaš jako malo o bespomoćnosti koju roditelji osjećaju kad se brinu o bolesnom djetetu koje ima problema s disajnim putevima. Kvin je bio bolestan prošle sedmmice ali do petka mu je bilo bolje. Sjeli smo u vrt i upijali sunce nakon škole.
Nema puno stvari na ovom svijetu koje su ljepše nego vidjeti svoje donedavno bolesno dijete kako se smije i ja sam okinula nekoliko fotki da se proslavi oporavak pa ih objavila na Instagramu uz hashtag #downsyndrome. Volim da prođem kroz sve te fotke u slobodno vrijeme, jer neka sam prokleta ako ta djeca nisu preslatka. Naravno, ti misliš drukčije jer si ti, JusesCrustHD, naišao na tu fotku i napisao samo jednu riječ: Ružno.
Činjenica da moje dijete tebi ružno je jedna stvar. Imaš pravo na svoje mišljenje. Ali činjenica da si namjerno tražio oznaku #downsyndrome kako bi mogao naći fotke za vrijeđanje (nažalost, Quinn nije jedina žrtva tvog ponašanja, naišla sam na brojne druge komentare) je ujedno djetinjasta i tužna. Tvoj je profil takođe pun uvreda i okrutnih izjava. Tvrdiš da je u pitanju šala i da bi se ljudi trebali opustiti. A što ćemo s tim da namjerno tražiš fotke naše djece? Što ćemo s činjenicom da je prelijepa fotografija mog sina zagađena tvojom mržnjom? To nije šala. To je cyberbullying. Treba li uopšte posebno spominjati: prijavila sam profil.
Ovo neće biti posljednji put da neko odbaci mojega sina jer je drukčiji. Neće biti poslednji put da se neko našali na njegov račun, ali aktivno tražiti ljude da im se rugaš je jednostavno okrutno. To je neljudski.
Shvatam da želiš da se uznemirim oko tvoje male “šale”. Biću iskrena, teško je ne biti ljuta zbog toga, ali ne mogu da dozvolim da nosim taj teret na svojim leđima. Ne mogu da dozvoliti da osjećam bilo što osim žaljenja prema osobi sa tako malo takta. Jer na kraju ti ćeš biti taj koji će morati da snositi posledice svog izbora jednog dana. Malo je ljudi na ovom svijetu koji tolerišu takvo razmišljanje i uskoro ćeš se izlajati pred pogrešnom osobom. Što se možda već i dogodilo pa se zato skrivaš iza ekrana.
Bog zna da je bilo jako puno okrutnih adolescenata u moje vrijeme: dječaka kojima je bio gušt da se šale na tuđi račun. Neki su čak i direktno prema meni bili usmjereni, ali takvo me iskustvo samo ojačalo i iz njega sam izašla snažnija. Možda sam zato spremna ovo pustiti, znam gdje većina takvih dječaka završava, a to nije nigdje gde ja želim da budem. Kao učiteljica, vidjela sam klince poput tebe kako im se sve vraća. Izađi. Pročitaj knjigu. Daj nekom kompliment. I, najvažnije, shvati da je već dovoljno okrutnosti na ovom svijetu da bi svako vrijedan života trebao težiti ka tomu da ovaj svijet postane bolje mjesto, a ne gore.
Nadam se da će moja djeca znati da se nose sa tim okrutnim komentarima i postupcima i prema drugima se odnositi s poštovanjem. Svi to zaslužujemo, čak i ti.
Iskreno,
ponosna mama”.